Nekategorisano

Trpezarijski sto

4. Avgusta 2022.

Nisam bila više od godinu… opet.
Valjda ću znati koristiti ovo čudo, promijenilo se skroz otkako sam pisala posljednji put… možda i nije toliko, nego samo starim?
Stavili smo stan da se prodaje. Iako sam rekla da neću, da veća kvadratura znači samo više potrošenog vremena na čišćenje, ipak sam shvatila da nam sa dvogodišnjim blizancima treba više prostora, a trebaće nam samo više kako vrijeme bude prolazilo.

Uvijek mi je bilo ofirno reći da “vjerujem” u horoskop. Kada bi se neko “odao” pa rekao da mu je horoskop super, tad bih i ja oduševljeno rekla da volim pričati i istraživati karakteristike znakova. Nerviralo me samo što se rak uvijek opisivao kao najveći plačko i emotivac horoskopa, pa sam se trudila pokazati suprotno. A sad, kada (kako horoskop kaže), prelazim u neku drugu fazu svog života i (kako horoskop kaže) preovladava podznak (tj.moja djevica), nekako shvatam da sam uvijek bila više rak nego što sam to htjela priznati. Ja se vežem. Bolesno se vežem.

Stavili smo oglas i da prodajemo trpezarijski sto i stolice. Bili su još u našoj stančugi dok sam živjela s roditeljima, i odavno se ni u ovaj manji stan, ni danas-sutra u veći, neće uklopiti, jer ovo je namještaj za neke birvaktilske (je l’ se ovako piše?) stanove, gdje si imao sobetinu u koju si mogao i tri konja staviti i izgledalo bi prostrano.

I tako, sinoć dobijemo poruku da bi ih jedna žena kupila. I ja razmišljam, žao mi. Nikad minimaliste od mene.

Ali, ovaj sto… Toliko jutarnjih kafa mojih prijateljica koje su bile na konaku, i mene, poslije noćnog izlaska popijenih za njim. Toliko tračeva ko je koga kako pogledao, ko je kome prišao. Toliko propalih ručkova koje je moj brat hvalio da sam dobro napravila, kada bi roditelji za vikend otišli u Bihać ili Brčko. Toliko iftara i pojedenog slatkog. Toliko partija karata rahmetli tate i rahmetli čika Mirse. Toliko razgovora, sa pepeljarom ispred mame, i njenog pogleda da joj objasnimo zašto su meni i bratu ocjene takve kakve jesu, ili zašto u indexu nema nikakvih ocjena. Toliko toga, toliko uspomena.
Onda selidba u novi stan. Toliko gledanja tatinih nalaza za istim stolom, toliko pravljenja prirodnih lijekova, toliko učenja sura da tata bude bolje. Amidža i tetka sjede za tim istim stolom, dok u toj istoj sobi tati učim na uho kelime i šehadet. I tako je tata preselio u ovom stanu koji prodajemo. I opet nemam osjećaj da želim što prije da ga prodam, jer iako je tata u njemu otišao, opet mi je drago što smo svi njegovi bili tu. I ipak, ovo je stan gdje su se rodila moja djeca, gdje su napravila prve korake i rekli prve riječi, prvi put se nasmijali glasno i najveselije na svijetu. I za tim istim stolom smo pravili prve kašice i ručali kada im se proučio ezan na uho.


I kad sve to prevrtim u glavi, sa svojim nedavno napunjenih 35, više mi nije ofirno reći da sam rak u horoskopu. I vjerovatno neću novi stan namjestiti kao minimalista. Zar to ijedan rak i može?

Komentariši