beats by dre cheap

Nakon nekog vremena

Evo mene nakon više od godinu dana. Miss me? Ako me se neko ovdje uopšte sjeća više :)

Podsjeti me na blog jedna blogerka preko facebooka. Javila se, kaže čačkala nam po starim postovima, pa da vidi šta ima kod mene. Kaže, pretpostavljam da je sve OK jer ne pišeš ništa. Tako je to uvijek bilo kod mene. Pisanje je bilo izduvni ventil, kad god me nešto muči, ja pišem. Sad ne pišem jer mi je ružno, naprotiv. Pišem jer sam imala potrebu da, kako sam znala ovdje napisati nekad, da mahnem.

Tata mi je dobro. Završio je s kemoterapijama, dobro se osjeća, ide u decembru na kontrolu da vidimo dokle je tumor i šta dalje. Mama ide svaka 3 mjeseca na kontrolu svojih tumora. Koliko god se (ne)dobro osjećaju, to mi je nekako uvijek nad glavom. Svako jutro se budim sa željom da to bude još jedan dobar dan, koji će voditi ka drugim još boljim danima.

Dala sam otkaz. Prošla godina je bila naporna, radila sam od jutra do sutra za neku standardnu platu, pa sam odlučila da promjenim posao, pa makar imala i manju platu, ali barem da imam i neki društveni život. Počinjem na novom poslu iduće sedmice. Još uvijek radim s djecom. To je nešto što volim i što želim, i što, ruku na srce, znam raditi. Ako išta znam, onda je to. Kako vrijeme prolazi, sve sam više sigurna u to da sam odabrala profesiju za koju sam se rodila.

I da, najnovija vijest. Prije dvije sedmice sam se udala. Pomalo da čovjek ne povjeruje, pogotovo za one koji su čitali moj blog.
Nakon toliko propalih dateova, nakon toliko razočarenja i neuzvraćenih ljubavi, ja se sretno zaljubila i našla osobu koja me upotpunjava. I eto, nakon dvije i po godine veze, mi se odlučili na taj potez. I da, naše vjenčanje je bilo bez kola, janjetine i narodnjaka. Bilo je i bez tetaka, daidži, amidža i milion nekakvih rođaka koji ne znaju ni da smo živi zadnjih 10 godina i koji bi došli da vide kakav je meni i da li je mlada u haljini debela, te kakva joj je svekrva.

Tu su bili naši roditelji, braća i prijatelji, apsolutno niko više. Taj najuži krug je ipak činilo pedesetak ljudi. Nismo imali svatove, nije se išlo po mladu, nismo dali roditeljima da prave ikakva sijela za doček ovog ili onog, nije bilo kićenja niti ikakvih drugih rituala gdje bi se gosti trošili jer "tako nalaže red". Najviše sam ponosna na nas jer smo sve platili sami. Nismo nikome ništa dužni i uradili smo sve po svome. Ono što me dodatno veseli je što su nam prijatelji rekli da im se najviše sviđa što smo bili opušteni i ležerni. Bez ikakvih planova kad se šta treba uraditi i pokrenuti na vjenčanju. Vrijeme za slikanje, vrijeme za darivanje, vrijeme za ovo ili za ono. Napravili smo malo dernek-sjelo i sretni i zadovoljni otišli kući.

Sjedili smo neku noć kod prijatelja koji su se uzeli u augustu. Otvoreno su pričali koliko su šta platili za svoje vjenčanje, te koliko su novca od koga dobili. Meni je, iskreno, apsurdno koliko ljudi daju novca na vjenčanje. Najčešće to bude vjenčanje koje diktiraju ljudi koji su to finansirali, uglavnom to budu roditelji.
Mi i da smo bili u mogućnosti napraviti veće i skuplje vjenčanje, opet bi zvali iste opuštene ljude, opet bi bilo malo, eventualno bi uslov bio da svi dođu u kostimima kao za Halloween ili bi dovela žirafu da vrti hulahop (ja volim žirafe).

Ti nedavno vjenčani prijatelji su nas u čudi pogledali kad smo rekli da nismo imali nikakav foto šuting. Morala sam brzo promijeniti temu nakon što su im se pogledi smrzli kad sam rekla da ne volim namještene slike, gdje kao gledam u daljinu, dok se mladoženja krije iza drveta i zaljubljeno me gleda, jer mu je tako rekao fotograf. Najviše volim spontane slike, na kojima imam i podbradak, i čelo mi se sjaji, i sunce pada tako da mladoženja možda izgleda i ćelavo, ali su nam osmijesi iskreni i vidi se da se volimo. Eto, oni to ne mogu da shvate. Nisu to rekli, ali su me tako gledali. Nakon toga smo gledali njihove slike sa vjenčanja... Više od sat i po... Na više lokacija, sa više haljina i u različito doba dana... Sa suncem na istoku, pa na zapadu, pa iznad glave, pa pored glave, pa sa brda, pa pored brda, pa sam pogledom u daljinu, pa sa pogledom u blizinu... Ako je to ono što zaista mladenci žele, svaka im čast. Ali kako su mi opisivali da su bili smoreni i da žele da se to slikanje što prije završi, sve mi se više čini da su to sve istrpili da bi te slike bile super na facebooku. Vjerovatno da bi neko totalno nebitan, koga ne pozdrave kad ga vide u gradu, pregledao njihove slike i komentarisao ovo ili ono. Zar barem takvo nešto ne bi trebalo biti privatno i sveto? Ali dobro, nismo svi isti.

Kad sam bila mlađa mislila sam da ću vremenom, kako budem "starila", imati neku sliku svog vjenčanja. Ali do posljednjeg dana nisam imala neke aman-zaman želje, samo sam znala šta tačno neću (prodavanje mlade, prelamanje pogača i prolivanje bokala, janjetinu u kartonskoj kutiji, kićenje mlade i slične "običaje"). Samo sam htjela da meni dragi ljudi budu tu, da su nasmijani, da sjede ako žele, da plešu ako žele, da ne budu gladni i da mi niko ništa ne zamjera.

Najvažnija stvar od svega - našla sam osobu koja je htjela i koja nije htjela iste stvari kao ja. I to ne samo kad je bio u pitanju taj dan. Čeka nas još mnogo drugih dana, gdje ćemo se, ako Bog da, složiti kao i tog 17. septembra.

Čekajući...
http://ljudizarsteludi.blogger.ba
29/09/2016 14:02