Čekajući...

Ne pišem, valjda kako je sve uredu. Ne bih da ureknem. Bolje je tako. Ne samo da nemam na šta da se žalim, nego baš suprotno. Imam tonu stvari na kojima treba da budem i više nego zahvalna. Koncerti pristižu, ispiti se polažu, vikendi prolaze mojim dolaženjem u sitne sate sa zadovoljnim osmijehom na licu jer ću imati šta da prepričam sutra prijateljicama koje nisu uspjele da se pridruže tu noć ostatku ekipe... naravno, uvijek može bolje, ali i gore, stoga, toliko od mene za ovaj put :)

Evo i jedna pjesma, čisto onako. Ustvari, vi zaključite je li onako ili s razlogom i još jednom

Evo i moje prvo zvanično "Hvala" u Novoj godini. Hvala ti Bože na mojim prijateljima. Eto, toliko

Neću da nabrajam šta bih sve voljela da mi se desi.... Da sebi želim ovo ili ono... Reći ću da bih voljela da mi ova 2012. godina bude bolja, ne jer je ova 2011. bila loša, baš naprotiv, nego jer uvijek može bolje. Eto, toliko od mene.

Vama, pak, želim sve najbolje u novoj 2012. godini, te da vam se sve želje ostvare

Prije nekih...dvije godine, ako me dobro sjećanje služi, počela sam da pišem knjigu. Imala sam previše ideja. I da, knjiga je autobiografskog karaktera. Djevojka u njoj je sve ono što sam ja, sa dodatkom onoga što sam oduvijek željela da budem, te postiže sve ono što sam ja oduvijek htjela da postignem. Onda se zapitah "Kome bi moj život bio interesantan?". Sigurno ja mislim da sam "specijalnija" od svih drugih djevojaka koje me okružuju i mislim da su moji događaji nekako posebni. Eto, dođoh nekako do tog zaključka, shvatih da nisam specijalno drugačija od svojih vršnjakinja, iako u dubini duše mislim da jesam, ako ništa, mislim da sam rijetka, i prestadoh je pisati... Kakogod.

U knjizi sam samostalna djevojka koja radi i kao omiljenu metodu opuštanja koristi sviranje na klaviru. I tako bi u svojoj knjizi sjela za klavir i svirala bih ne gledajući u note nego kroz prozor. I maloprije, dok sam svirala "Someone like you" od Adele, podigoh glavu i shvatih. Ja sviram i gledam kroz prozor. I sve je bijelo i sve je lijepo. Baš kao i u svojoj knjizi, samo što se radnja ne dešava pod bijelim plaštom snijega, nego se tek sprema jesen. I zapitah se, da li bih trebala da nastavim pisati knjigu? Da osmislim kraj?
Naravno, ,mnoge stvari su u njoj drugačije, sretnije,  ali uglavnom u životima drugih. Šminkerica u njoj ima tatu, Robert ima mamu, roditelji Super žene nisu razvedeni i moj brat je konačno stao na ludi kamen sa dugogodišnjom djevojkom. Druge sam nekako "namirila", a ja sam ostala nedorečena. Možda je ovo znak da živote drugih ne mogu krojiti, ali možda mogu svoj?
I da, otkako sam dobila klavir, shvatila sam koliko volim svoje ruke. Kako bih se usrećila bez njih?

Zar ne bi trebalo da sad gledamo kako pada snijeg, žalimo se na bljuzgu, gledamo kroz prozor i sjećamo se djetinjastva i pravljenja bunkera i snješka dok ispijamo topao čaj čak i ako nismo fan istog?

http://www.sarajevo-x.com/kultura/rodjendan-marka-twaina-pisca-koji-uljepsava-djetinjstva/111130028

Eto, meni je stvarno uljepšao djetinjstvo, nadam se da je i vama. A Google je presladak danas

I onda mi neko dođe i čudi se zašto i dalje zastanem kod police sa barbikama u Mercatoru i razgledam sa osmijehom na licu. Meni je uzeto 5 godina. Igra potencijalnim barbikama je zamijenjena igranjem sa starom krpenom lutkom kraj šporeta na drva dok je nas sedam sjedilo u prostoriji osvjetljenoj jednom svijećom. Ja bih razmišljala hoće li i sutra biti nešto slatko poslije ručka, da li je mama uspjela negdje ugrabiti kocku neke bijedne čokolade, dok se mama pitala hoćemo li imati sutra išta za ručak uopšte, i da li je tata živ... Mnogima je uzeto ne samo tih 5 godina, nego puno više.

I pitam se hoće li proći ijedan Dan državnosti da ja ne oplačem uz ove pjesme...
Sretan ti rođendan domovino

Evo, ukratko. Trenutno sam jedna od sretnijih osoba na svijetu :) Ne žalim se ni na šta, čak ni na ovu bol u stomaku koja dođe svaki mjesec. Da kucnem...

Na Lennyjevom koncertu je bilo savršeno. Definitivno jedan san manje za ispuniti. Predobra muzika, predobra izvedba, predobra atmosfera, Lenny najljepše i najkarizmatičnije stvorenje koje sam ikada vidjela uživo, a vidjela sam ga sa 2 metra udaljenosti jer sam stajala u 2. redu i uhvatila njegovu trzalicu Eto, sve kako treba hvala dragom Bogu.

Nego, javih se da kažem da jedva čekam prvi snijeg. Znate onaj osjećaj kad ustanete i pogledate kroz prozor, kad ono, sve naglo bijelo? Ne mogu nikome opisati kako se tom osjećaju obradujem svake godine. Miriše mi na djetinjstvo. Odmah mi je pred očima slika kako ulazim bratu u sobu, u pidžami, još uvijek vrućih, bosih stopala, i govorim mu da je pao prvi snijeg. I njemu je drago, iako glumi ravnodušnost. Eto, toliko

Moram biti iskrena i reći da mi nisu jasni ljudi koji znaju da imaju sve moguće kvalitete koje mogu imati, i koji su svjesni da imaju neke mane i nedostatke koje im daju taj neki šarm, koje ih čine opipljivim, stvarnim ljudima zbog kojih su i privlačni, i opet nemaju samopouzdanja? Ne znam kako to tako. Ja bih mogla ići sa spiskom "Stvari koje mi se ne sviđaju na meni/o meni", ali to ne znači da nemam samopouzdanja. Ponekad čak pomislim da ga imam i previše. O ovome razmišljam jer pomažem prijateljici sa fakulteta da zavede nekog momka, i sve bi bilo lakše, lakše bi ona shvatila šta se pod tim pojmom podrazumijeva, da ona ima samopouzdanja. A nije mi nikako jasno zašto ga nema? A opet, i ako nismo nečim zadovoljni na sebi, ili to mijenjamo (prvenstveno mislim na karakterne osobine), ili se pomirimo s tim da imamo velike kukove, bucmaste obraze ( kao što ih ja imam ) ili tonu nekih drugih stvari. Prihvatiš to, i gle, zaista i zavoliš. I dobro se zamisliš da li bi to mijenjao kada bi imao mogućnost, onako jednostavno, da legneš takav i ustaneš drugačiji. I kad shvatiš da ne bi to uradio, e tad znaš da se voliš.
I nije mi jasno zašto je to tako teško. Mislim, bila sam i ja tinejdžerka i htjela sam da imam razlog da nosim grudnjak, htjela sam da imam šta da utegnem u uskim farmerkama, pa nisam imala, i bila sam nesigurna po pitanju toga. Htjela sam tonu nekih stvari, sve to stoji, ali sam i tada, nesigurna po pitanju tih stvari bila svjesna da imam i poduži spisak onog što sam naslijedila od mame ili tate, i nije jasno kako neko sa 20 i kusur godina, odrasla žena, još uvijek ne prihva da je genetika odredila da nešto ima, a nešto nema, i da nije shvatila da je sve to nebitno, jer je imala sreću da se rodi i bude lijepa, kao što konkretno ova moja priajteljica jeste... još joj to ja kažem, ja, koja će rađe šutati nego reći nešto što ne misli... Ne razumijem.

Dragi ljudi, primite od mene najiskrenije čestitke za Bajram

Nisam raspoložena za neke "sastave" o tome kako kuća posebno miriše kad dođe Bajram, kako se mora pojesti baklava, kako mama pravi hiljadu i jedno jelo i ne znaš u šta prije da pogledaš i iako si sit moraš probati od svega po malo, i kako se svaki put obradujem kad dobijem bajramski buket cvijeća od sina naših kućnih prijatelja, i kako volim Bajram jer je to jedini dan kad po kući hodam nalik na žensko od 24 godine, a ne na neko zgužvano i baby puderom umazano dijete.

Neću pisati o tom posebno osjećaju, iako kuća zaista posebno miriše za Bajram, iako me ne iritira konstantna zvonjava telefona, iako sam bez grižnje savjesti pojela supu, sogan dolmu, japrak, burek, pečenje sa pekarskim krompirom, sve to začinjeno salatom od krastavaca i vrhnje i zapečatila baklavom i hurmašicom. Ništa od napisanog kako je ovo poseban dan, nije šuplja priča. Znajte to, gdje god da pročitate Eto, odoh nešto čitati.