Čekajući...

Ako ste željni ostavljanja "prosvjetljujućih komentara", na pogrešnom ste mjestu...

24.08.2015.

Parade, sise i ta sranja

Koliko se ja samo nerviram. Šta je sa ljudima na ovom svijetu?
Mislim da sam odabrala pravu profesiju za sebe, želim da djeca kojoj predajem ne budu takva, i ako uspijem da jedno bude "normalno "(znam, to je relativan pojam), biću presretna.

Koga briga što je neko peder? Da, ja koristim riječ PEDER, ako se neko vrijeđa, jebe mi se. Imam prijatelja koji je PEDER i on se ne vrijeđa, tako da... Zaista je predugo da koristim "homoseksualac", a GAY je jedna od onih rriječi koje nisu naše, pa se naježim kad je čujem kao kad neko kaže za pjevače da su u BACKSTAGEU, jer možeš misli, na bosanskom jeziku ne postoje riječi kojima bi se definisala ta lokacija na kojoj se pjevač nalazi.

O čemu sam tipkala? Da, pederi. Koji klinac paradiraju? Jebe mi se nateže li neko u sobi muškarca, ženu, kozu ili kravu, imaš svoja 4 zida pa izvoli. Mogu do prekosutra govoriti da su diskriminirani jer su pederi, ljudi ih ne vole bla bla. Ni mene ljudi ne vole zbog tone stvari. Jedna od njih je činjenica da mrzim selfije i smatram iskompleksiranim ljude koji se slikaju po čitav dan i stavljaju slike na FB da bi upecali kakav kompliment od nebitnih ljudi, pa šta sad? Trebam paradirati zbog toga ili zbog ostalih stvari koje spadaju u tu tonu? Svaki dan da dižem neke natpise i da tražim neku pravdu? To je moja stvar, biću sa ljudima kojima ne smetam ovakva kakva jesam, pogotovo ako su u pitanju stvari u mom karakteru koje nisam birala i tačka. Ako osjetim da sam diskriminirana zbog nekih svojih karakternih crta na radno mjestu recimo, ima sud pa ću i to ganjati i valjda izganjati.
Sad trebaju i žene svako malo da paradiraju, pa plavuše posebno, pa debele žene, pa ljudi sa nekim hendikepom pa ovi pa oni. Hajd' ne velim da se organizuje parada nakon donošenja nekog zakona, bitne historiske odluke, obilježi se, uđe u historiju i ćao. Ali šta koji klinac uvijek neko negdje mlati i stavlja mi pod nos s kim spava. NIJE ME BRIGA!
Ne znam odakle mi sad tema parada.

Druga stvar koja me izluđuje - tema dojenja. Drage mame, i mene je moja mama dojila, i njena mama je nju dojila i nju njena mama i tako u nedogled. Da, to je prirodna stvar, ali ja ipak NE ŽELIM DA GLEDAM GOLE SISE GDJE GOD SE OKRENEM!
Ne volim ženske sise. Navikla sam se na svoje jer su moje, i smatram da imam prelijepe grudi, pa ih ipak ne gledam više nego što je neophodno, Volim grudi moje mame i to je to. Uspaničim se kad neka žena pretjerano pokazuje grudi, ima dubok dekolte i slično, ali to sam samo ja. Sad ne pričam o tome što ja ne volim sise. Pričam o tome da je dojenje prirodna stvar, ali prirodno je i vršiti nuždu, mijenjati uložak, češati se po guzici, pljuvati, čistiti nos i šta već ne, pa ja definitivno neću na tramvajskoj skinuti gaće i obaviti nešto od navedenog.

Zaboga je li toliki problem prebaciti laganu maramu preko djetetove glave i obaviti proces dojenja bez da se privlači pažnja? I jesu li ove grupe na FB toliko neophodne da se žene sad slikaju ašćare topless sa djetetom u naramku? Još su mi gore ove mame koje uzdižu taj čin kao nešto predivno i prirodno. Kad bih ja sad krenula da se porađam na sred Titove, krvava, znojna, raskrečena i u bolovima, da li bi te iste žene stale, gledale između mojih nogu kako se ukazuje djetetova glava i govorile :"Ovo je tako divno i prirodno"? Da li bi? DA LI BI?

Ako vam je to toliko prirodno, hajmo se onda skinuti goli i hodati k'o od majke rođeni, nećemo se ibretiti i hodaćemo svi goli. Pogotovo što smo svi prezgodni i niko nije pretio, pa ćemo samo gledati prezgodna tijela. Nema veze što nas ima koji ne mogu ni u predobre sise pogledati JER TO JEDNOSTAVNO NE VOLE. Ako niste primijetili, sarkastična sam.

Zar je toliko teško određene stvari željeti zadržati za sebe. Dojenje je divno iskustvo, neka to bude između majke i bebe, da dijete u miru jede. Da ja mljackam, hržem, pljujem i pričam punih usta glasno u restoranu i u mene bi gledali i zurili, pa ipak niko ne bi rekao :"Šta vam je, žena jede, to je prirodno!", nego bi mi rekli da sam seljančura koja se ne zna ponašati za stolom. Stoga jedem kako treba da se jede po bontonu i izbjegnem neugodnost da neko u mene zuri dok jedem. Niko to ne voli, pa sigurno ni ta beba. Da mogu, pitala bih je.

Naravno, seljački je i divljački buljiti u ženu koja doji (nisam sarkastična). Živimo gdje živimo i u vremenu u kojem živimo i uvijek će se naći neko ko zuri i ko je primitivan jer je vidio golu sisu, ali konkretno ja, osoba koja ne zuri, ne želi da mora biti u grču jer neko maše sisom serbez i pravi se da je to OK i kulturno, te to opravdava prirodnošću tog postupka. Ako je to prirodno, nemoj ni vraćati tu sisu kad dijete završi s jelom, ostani barem dosljedna.

Ne znam. Kupiću pištolj i nosiću ga sa sobom izgleda.

03.08.2015.

Dok pada kiša

Za živo čudo, u zadnje vrijeme kad se nebo naglo i neočekivano otvori, ja se ne žalim. To je čudno zato što ja ne volim kišu, čak ni onu koju svi mole da padne kad je čitav dan peklo i uporno se održala temperatura na plus 40.

Uhvatim čak sebe kako se zagledam u tmurno nebo i nešto razmišljam. Ponekad me stid reći o čemu razmišljam jer me strah da će me ljudi zasuti komentarima kako glumim nekog filozofa i kako se zamaram stvarima koje ne mogu promijeniti.

Kao npr. razmišljam o tome kako moram promijeniti način života. Ne mislim na to da moram uraditi tonu stvari koje se od mene očekuju, sve takve stvari koje dođu sa godinama i koje od vas društvo u kojem živite nameće, više-manje uz veliki trud sam ispunila. Govorim o stvarima koje moram promijeniti za svoje dobro (opet ne mislim na zdraviju ishranu, vježbanje, čitanje i takve stvari, jer i to ispunjavam). Mislim na nerviranje oko ljudi koji mi nisu ništa, ali koji čine moje okruženje i samim tim truju generacije koje dolaze.

Radim u školi i vidim koliko se sa djecom ne provodi vremena, vidim koliko se s njima ne razgovara, vidim kako ih niko ne ispravi kada kažu "oktoMbar", pa onda meni kolege govore da sam mahnita jer provedem pola svog časa učeći djecu da kažu "oktobar"  umjesto da im objašnjavam pravila Present Simple Tensea. Vidim i kako ljudi mljackaju žvakama po tramvaju, kako se tinejdžerke ponašaju kao odrasle promiskuitetne žene, pa ne znam da li me uhvati strah, gađenje, ljutnja ili nešto pedeseto. Sve bih ja to izdevetala. I njih i njihove roditelje.

Onda se nerviram kad vidim ponašanje ljudi na društvenim mrežama. Znaju li svi ovi koji stravljaju slike sa ljetovanja i sa hodanja ulicama ovog ili onog grada po bijelom svijetu, da nemaju svi ljudi mogućnost da negdje odu, pa da gledaju u te njihove slike i da ne mogu kontrolisati a da ne uzdahnu i da im ne pozavide? Čemu te slike? Da im neko pozavidi, da između redova kažu "Crknite, ja mogu biti tu i tu, a vi koji ne možete, ko vas jebe"?
Zašto moja rodica od 40 godina, koja je rodila 3 djece, stavlja na facebook slike sebe u kupaćem kostimu i naglašava kako stavlja slike samo da bi neke ljude (čitaj - debele ljude) inspirisala da vode računa o svom zdravlju (možeš misliti, ljudi koji imaju komplekse i prežderavaju se zbog istih, htjeli bi biti mršavi i zgodni isključivo zbog zdravlja). Kakva je to pomoć pretilim ljudima ili majkama koje ne mogu da izgube na kilaži, ako ti je primarni cilj da neko bude ljubomoran na tebe? Nema potrebe stavljati sliku na kojoj si u kupaćem kostimu. Stavi sliku gdje si u majici i hlačama i gdje jedeš voće pa će možda neko i vidjeti pravu poruku bez da ga zaslijepi očekivana zavist.

I kad smo kod teme debljine, još nešto što me nervira. OBLINE I PRETILOST NISU ISTO!!! Zlo mi je od članaka gdje se forsira da su sve žene lijepe bez obzira na to koliko imaju kila i kako su građene. Debelo je debelo. I jedno je imati jače butine i dupe i velike grudi, a drugo je imati 4 šlaufa na stomaku i leđima i bicepse do pupka. Debela ruka nije oblina, to je debela ruka. Oblina je kuk, zadnjica i grudi i ćao. I umjesto da se ponose i da pišu članke kako su debele žene OK, neka izvade nalaze pa da vidimo imaju li se čime ponositi. Može i da ljulja, ali da ljulja gdje treba, a ne da ljulja po salu na leđima. Ako me neko nije shvatio, nije mi žao. Ćao.

Danas je smiješno reći da neko ima privatni život. Sve je postalo javno. Kako ljudima nije žao nemati nešto posebno i što zna samo jedna osoba, pa da kažu sami sebi da imaju "nešto naše"?Kako ljude nije strah stavljati slike djece na društvene mreže? Kako se ne boje da im dijete bude na raspolaganju nepoznatim i Boga pitaj kakvim ljudima? Zašto je ljudima bitno mišljenje nebitnih ljudi? Zašto se ljudi time opterećuju?

A onda se zapitam zašto se ja opterećujem ljudima koji se opterećuju takvim stvarima i nekim drugim ljudima... Valjda je to začarani krug. Nema druge nego mijenjati način života.
Nadam se da vas ima koji se slažete, stoga, spread the word guys.

13.04.2015.

Do juče

Do juče sam možda bila sama. Do juče sam možda bila ubijeđena da ću kao takva i ostariti. Do juče sam možda mislila kako ću ja, veliki ljubitelj pasa alergičan na mačke, ipak ostariti sa mačkom jer neću imati nikoga drugog. Ali bilo juče, danas ili sutra, ostalo je to da nisam pošto poto bila sa nekim samo da bih imala nekoga.

Draža bi mi bila prazna soba puna mojih knjiga i moj klavir i moje žirafe na policama i ta moja hipotetska mačka od koje dobijam svrab i plikove po koži, od osobe koja bi sjedila pored mene godinama, a da se u njenoj blizini osjećam obično i mlako.

Neka meni moje tvrdoglave glave i odanog srca. Zbog takve sebe sam i dobila posebnu osobu zbog koje se osjećam savršenom. Osobu od koje mi je uvijek vruće dok ležimo zagrljeni pored mog klavira, okruženi mojim, uskoro našim, knjigama dok nas moje žirafe gledaju sa kraja svojih lelujavih vratova. Hvala Bogu pa je tako.

Ostanite vijerni sebi i svojim stavovima, ali prije toga budite sigurni da ste ih postavili ispravno.
Samo strpljenja, vjerujte meni. Na kraju krajeva, pogledajte kako mi se zove blog  :D

24.01.2015.

Misao-dvije

Evo piše da blogger prestaje sa radom 1.marta i ja nešto vraćam film.
On mi je neka vrsta vijernog prijatelja od aprila 2008. Podugo za apstraktnog prijatelja.
I dobar je bio. Hvala mu što je uvijek bio tu u besanim i tužnim noćima, ali i što je bio jedno od prvih mjesta gdje bih odlazila da kažem nešto lijepo. Hvala mu i na ljudima koje sam upoznala i koje danas nazivam prijateljima :)

I tako ja razmišljam i dođem do zaključka da je blogger ponajviše pratio moj ljubavni i fakultetski život.
Sve propale dateove, toliko puta slomljeno srce, tragi-komične situacije, izlaske, koncerte, pa i pronalazak ljubavi u nešto težem periodu mog života kada saznajem da mi je tata bolestan, da je i mama klimava sa zdravljem i kada ja postajem magistar.

Downloadova sam svoje postove, kopirala ih u word i vidim da ukupno imam 163 stranice neke svoje priče. Zašto to ne sortirati lijepo i ne isprintati? Zašto to jednog dana ne bi bilo obavezno štivo za moju djecu? Da vide da je i njihova majka imala uspona i padova s kojima se susrela i izborila kao normalno ljudsko biće koje je sebi dozvolilo  slabost, ali koje nije bacilo dostojanstvo pod noge, koje je često plakalo, ali nikad nije izgubilo nadu, koje je često bilo povrijeđeno i uplašeno, ali je uvijek vjerovalo.

Zašto moja djeca ne bi vidjela da se mora proći svašta dok se ne dođe do nečeg divnog kada sa osmijehom posmiliš da ti je drago što ti se desilo to sve što jeste, jer život je divno putovanje.

Eto ideje, slobodno je "ukradite" ako imate dugogodišnjeg materijala kao ja :)
Budite mi pozdravljeni moji bloggeraši, voli vas vaš Sogančić i hvala što ste bili dio moje priče.

19.01.2015.

Hejter

Kažu da sam hejter. Prije sam se pravdala i govorila da to nije tačno. Sada prva kažem da sam hejter i preduhitrim one koji su nakon moje priče htjeli to da mi kažu u lice. Jer oni su kao divni pa žele da budu iskreni i da mi to kažu. Da je tako, rekli bi mi to ozbiljno i pitali bi me zašto sam takva. Umjesto toga, ljudi kao stidljivo (i da, ne kaže se STIDNO ili da je neko STIDAN, nego STIDLJIVO ili je neko STIDLJIV. Pobogu, dlaka je stidna), u šali, forsirajući neki kulturni smijeh, to nekako "nevino" saopšte. Hihihhi. Mrš!

Čekam tramvaj. Oko mene oko 15 tak ljudi čeka isti tramvaj. Vidim ga kako se približava stanici. Staje na stanici i za koju sekundu će se otvoriti vrata. Nije se još ni u potpunosti zaustavio, putnici su krenuli prema još uvijek zatvorenim vratima. Vrata se otvaraju, masa iz tramvaja se preliva i gura rulju koja pokušava da uđe u tramvaj KROZ LJUDE KOJI IZ NJEGA IZLAZE. Neki stariji čovjek nosi u naramku dijete da ga rulja ne pregazi, okreće se nakon što se dočepao slobode i miče glavu u "Bože sačuvaj" fazonu. Žalila bih ga, ali znam da on isto tako ulazi u tramvaj...bez čekanja da ljudi prvo izađu... tj. kao stoka. Nerviram se.

Izlazim iz tramvaja. Jedva. Žena me gura jer želi i ona da izađe. GOSPOĐO, NE MOŽETE IZAĆI KROZ MENE (osim ako nije našla način da koristi mozak u većem postotku i od delfina, pa je smislila kako je izvodivo da ljudi prolaze kroz predmete i druge ljude). Duboko udahnem, u tišini je pustim da prođe ispred mene i da time uštedi 3 milisekunde i izlazim iz tramvaja. Stanica tramvajska na Stupu - izazov zvan pokretne stepenice. Ljudi su pohrlili i zakrčili ih. Znam, žure na autobus preko ceste, ali ne mogu stići ništa ranije jer kroz hepek na dnu stepenica (ono metalno čudo poput bubnja mašine za veš) može ići jedna po jedna osoba. Svi su se dole nagurali, psuju majku GRASU i državi, jer su se sad zaglavili. U međuvremenu pokretne stepenice na taj novonastali čep dovoze još ljudi koji podjednako žure, paniče i psuju. Oni koji pak ne žure na autobus su stali sa lijeve strane stepenica ne znajući da se sa desne strane stoji dok lijeva služi za zaobilaženje, i kuliraju. Ali to očito nikome ne smeta, jer niko ne zna na kojoj strani se stoji, na kojoj se zaobilazi, za sve je samo krivo to metalno čudo na kraju stepenica. Ja stojim van stanice, čekam da se ti ljudi ODČEPE pa da i ja krenem tim stepenicama. I tako svaki dan. Nerviram se.

Dolazim u kuću. Palim laptop, provjeravam mail i poruke na Facebooku. Nisam to uradila prije jer mi je na mom smartphoneu, koji sam dobila prije 3 mjeseca (samo zato što sam svoj stari LG ispustila u vodu i time ga sjebala), isključen internet. Ne želim da svima u svako doba budem dostupna niti da buljim u to touch govno na koje nikad neću naučiti tipkati i nad kojim moram drhatati, jer ne daj Bože da mi u toj gužvi negdje ispadne sa 1cm visine, odmah bi se pokvario i svi bi govorili da nisam tako perfektan telefon čuvala. A mogla sam u svakoj sekundi napisati šta radim, šta jedem, da li serem, da napišem svoju lokaciju za potencijalne manijake koji me uhode i tako to (jer nekoga je kao briga). Nerviram se.

Na Facebooku mi se pojavljuju vijesti o tome kako su mladi nezadovoljni, kako nemaju novca, kako nemaju posla, i onda se pitam odakle im ti silni smarphonei, odakle ovim tinejdžerkama nadogradnja noktiju od minimum 30KM sa tonom šljokica koje me, kao da nije dovoljno što mi iskopa pomalo oko ujutru, dokrajče koliko blješte pa mi ono malo oka što mi je ostalo oslijepi. Odakle im novac za milion farbanja, za onoliku šminku, za onolike jambolije preko silnih drugih odijevnih kombinacija. Pomislila bih da je većina toga kupljena na pijaci, jer izgleda jeftino uglavnom, ali vidim tu i tamo natpise kao što je MANGO, pa mi onda padne na pamet da ni pijaca više nije jeftina kao što je bila i onda se pitam odakle tom narodu koji se toliko žali toliko novca za ta sranja, jer realno, nakupi se. I uvijek ću krenuti od tih jebenih kandži koje svaka plaća da ima (usput kako ijedna od njih opere guzicu s tim špicevima). Ja sam u srednjoj dobijala 2KM. Marka za sendvič, marka za kafu i doviđenja. Možda bi mi roditelji priuštili neki hir kad bi imali. Ne bi sigurno plaćali nadokradnju mojih seljačkih noktiju tako što bi digli kredit da mi ugađaju, a ja govorim "htjeo", "nešta" i ne pravim razliku između "latice" i "ladice". Nerviram se.

Ispod vijesti o tome kako živimo u sirotinji, a malo spominjanja toga ako se trudimo da tako ne izgledamo puneći tržne centre i ispijajući kafe po čitav dan (ja imam takvo radno vrijeme da hodam po gradu od svog jednog radnog mjesta do drugog, pa tome svjedočim), vidim selfije. Selfies, selfies everywhere. Dragi Bože. Šta je ovim (uglavnom) ženama? Pubertet je jako važan period u životu jedne mlade osobe. Tada vidimo da li spadamo u grupu debelih ili mršavih, lijepih ili ružnih, sisatih ili ravnih, guzlatih ili ravnih, plavuša ili crnkih, nabildanih ili žgoljavih... Nažalost, svugdje se vršilo grupisanje. Tako i u "moje doba". I shvatiću komplekse u tom periodu i shvatiću opterećenje fizičkim izgledom i problemima koje suočavanje sa određenim nedostacima nosi. Isto tako očekujem i savladane lekcije iz ljepote, šminkanja, friziranja i mode od neke 16. do 23./24. godine, ali očito griješim. Kobilama od skoro 30 je očito jako važno da im neki anonimus napiše da su lijepe 4746527062 puta da bi mu one možda povjerovale. Ili mu vjeruju, ali im to samo godi čuti? Ali šta bi se desilo sa samopouzdanjem kada ne bi dobile kompliment niti lajk? Priznajem, ja sam na Facebook jednom stavila sliku. Jako kovrdžave kose, jako našminkanih očiju, duboko otkopčane kožne jakne da se vidi da nemam grudnjak. Dobila sam lajk od lika koji mi se sviđao, privukla sam mu pažnju (yes!). Sljedeći lajk je uslijedio od bratovog prijatelja. Izbrisala sam sliku, bilo mi je neprijatno. Pomislila sam da bi tu sliku mogao vidjeti neki naš komšija ili možda moj amidža. Fuj. Tada sam imala nepunih 21 godinu.
Ako me poželi rodbina, upalim skype pa vide "jesam li narasla", i da li sam se drugačije ošišala. Imam ogledalo pa vidim jesam li taj dan ljepša ili ružnija. Zašto su ljudi toliko gladni tih komplimenata? Taman da su u tinejdžerskim godinama spadali u sve i jednu "negativnu" gore navedenu grupu - DEAL WITH IT. Nauči to nositi pobogu, skoro pa si zašla u četvrtu deceniju života! Zar si sve godine srpcala u to da je najvažnije kako izgledaš? Nemoj hodati k'o klošar bez kreme na licu i kao sa muškim rukama, ali zar je moguće da ti se sve vrti oko toga?
Ja sam spadala u grupu žgoljavih, ravnih, smeđih, slatkih, prosječnih djevojaka koje su završile srednju u dukserici i starkama. Za koju godinu dobila sam solidnu dvojku, malo sam povećala obim kukova, naučila sam kako da se našminkam i kako da napravim kosu da mi sakrije obraze veličine Kine i kao takva sam se prihvatila. Shvatila sam da nikad neću biti džepna venera jer sam visoka 173, da nikad neću nositi broj starki 37, niti da ću imati ispupčeno veliko dupe Jennifer Lopez. I ne treba meni amidžin drug Huso, kojeg imam na Facebooku jer pati za rodnom grudom iz Švedske, da kaže da sam ja lijepa da bih ja znala da sam lijepa. Ja sam samouvjerena, samim tim sam sebi lijepa. I hvala mojim roditeljima što su mi dali svojim genima sve što su mi dali, i hvala Bogu što sam zdrava i što imam mozak.
Vezano za ovu temu - ispravka. Nisu u pitanju samo kobile od skoro 30 godina, nego i one od 40. Imam rodicu od 38 godina, ima troje djece, najstariji sin joj pohađa srednju školu. Svaki dan stavi 4373563 profilnih slika sa obaveznim opisima kako je sretna i lijepa i kako je bitna unutrašnja ljepota, iako je na sve i jednoj u kupaćem kostimu, govori kako je zgodna (nekada je bila manekenka), a njene drugarice joj ostavljaju komplimente kako je prezgodna i kako ne mogu da vjeruju da ima troje djece i 38 godina. Drugarice, usukana si i vidi se da imaš toliko godina. Pečeš se u solariju, imaš silikone, napisane obrve, umetke u kosi i samo sjediš kući i klikaš po Facebooku. Nije završila fakultet, a koliko se slika i priča kako je lijepa mogla je nešto i pročitati, pa možda nešto i završiti. Ubija me ta nedoraslost i potreba da joj se kaže da je lijepa da bi, očito u to povjerovala. Najjače su mi izjave da je samouvjerena i da joj ne treba pažnja. Da, zato stavlja slike na kojima je u bikiniju od kojeg je donji dio tanga. Odlično.
A još je bolje kad kažu : "Pa šta, ja samo volim da se slikam". Pa uslikaj se onda sa prijateljima i porodicom, nemoj biti gola i nekad možeš imati i bad day. To bi već bila prirodna, prihvatljiva i iskrena slika, a ne ona na kojoj si napečena, kao nomakeup ili šta već, a kraj tebe svi ko grobovi. Nema veze, bitno je da si se ti napičila. Nerviram se.

I dosta mi je više Charlieja. Svi imaju nešto da kažu. Bilo da si musliman ili nisi, drži se svoga u svoja 4 zida. Ako si musliman, vjeruj da će svakoga ko ismijava nekoga kazniti Bog, nemoj izigravati Boga i ići pucati po narodu. Nerviram se.

Kad smo kod Islama, dosta mi je i ovih licemjernih koji uzmu od Islama šta im se sviđa, a prvi komentarišu druge. Znaš, ona ne pije i ne jede svinjetinu jer je muslimanka, ali zato je već 6/7 puta raširila noge različitim momcima prije braka, a nerijetko hoda ko zna koju godinu za redom sa nekim Markom ili Ivanom. Ili ona ne pije za ramazan, ali se prvu subotu poslije toga oleši, ili on ide na džumu, ali se zato subotom oduzme . Radi šta hoćeš, ali ne komentariši onda druge pička ti materina. Nerviram se.

Mlada sam, a osuđena sam da se ponašam kao baba. Kažu mi da izađem subotom. A gdje da izađem u ovom selu? Imam 3 kafića gdje mogu izaći. U jednom su narodnjaci. To ne slušam ne dao mi dragi Bog. U drugom je kao neki "šćelo je biti rock". Hajd' neka se to i naziva nekim rockom, ali pobogu je li EKV ima samo pjesmu "Krug"? Je li Depeche Mode ima samo "It's no good" i moraju li sve te pjesme koje se svake subote vrte u krug UVIJEK IĆI ISTIM REDOSLIJEDOM?!?! Treće mjesto je mjesto koje kao služi za ples (možeš misliti) i sluša se neko sranje bez teksta i ritma, koje samo lupa jedno te isto. I očekuje se od nekoga da pleše uz to na prolazu 10 sa 15 cm dok te konobar svaki put udari tacnom kad prođe ili ti gurne smrdljivi pazuh u nos. Možda i možeš ako se napiješ. Ali ja ne pijem. Ja sam izazila u Boeme u srednjoj školi. Da, bili su puni seljaka i noževa, ali ja sam bila sretna. Izašla bih u 10 i do 3 bih plesala dok mi samo gaće ne bi ostale suhe. Gdje je nestao jedan kafić sa tom vrstom muzike Beyonce, Usher, Ricky Martin... Da me neko pogrešno ne shvati, ja sam muzički obrazovana, odrasla sam svirajući Mozarta i Bacha, tata mi je slušao rock, blues i jazz, znam šta je kvalitetna muzika, ali dajte glavnom gradu jedne države po jedan barem kafić sa različitim vrstama muzike, pa neka svako sebi probere gdje mu se sviđa. Zar je to toliki problem? Kad mi već ne date koncerte Metallice, Musea i Lennyja pa moram sama da ih finansiram i idem preko granice za ta live iskustva, dajte mi barem ovo jebem vam sve. Nerviram se.

Mislim da postoje 3 vrste ljude. Oni koji svjesno uzmu sa police roze naočale, oni koji su spavali dubokim snom pa im neko ugradio roza sočiva i oni koji vide svijet onakav kakav je. Neko naočale naposlijetku skine pa vidi stvarnu sliku, prepadne se, pa ih vraća s vremena na vrijeme. Ovi sa sočivima žive u zabludi čitav život, a ovi treći su prozvani hejterima jer vide stvari kakvim jesu i ne želi da posegnu za naočalama roze boje.

E pa ja sam onda hejter.

29.08.2014.

Slovo dva

Meni čudno spavati sama. Ja se navikla da spava pored mene. Ali valjda je dobro što nije svaku noć tu. Ovako ga poželim. Kao da je moguće poželjeti ga više, ali eto :)

09.07.2014.

Strpljen spašen

Tata je u bolnici. Bila mu je operacija, sve je super prošlo, sad se oporavlja. Odahnuli smo djelimično, sad još samo oporavak da prođe kako treba, i da mamini nalazi budu dobri, pa da mogu na miru otići preko granica svoje divne domovine, da se odmorim na svoj omiljeni način, a to je da budem turista u pravom smislu te riječi - da hodam ulicama kojima prije nisam hodala, da posjećujem muzeje, da se slikam, da uživam u kuhinji zemlje u kojoj prije nisam bila, ili jesam, ali nije na odmet otići ponovo :)

Odoh se izležavati. Posljedice iftara su nemilosrdne.

27.06.2014.

You give me butterflies

Prvo je bilo tipkanje. A naravno, kako drugačije u ovo moderno doba. Onda je bila kafa. Pa je onda bila predstava. Pa je onda bila još jedna kafa i onda je bio poljubac.
Onda je uslijedilo još mnogo poljubaca i osmijeha. Pa onda sve češće izgovarane rečenice : "Nisi bio/bila tamo? Otićićemo jednom." Jednom.

A nismo mislili da ćemo tamo otići jednom. Nismo ni planirali da ćemo otići JEDNOM. Htjeli smo odmah oboje reći da ćemo otići tu i tu za toliko i toliko mjeseci, za toliko i toliko godina. Nismo mislili da je to "jednom" značilo sutra ili prekosutra. Mislili smo na nešto dalje, na nešto do čega će proći podosta vremena. I nismo planirali da tu odemo samo jednom nego onoliko puta koliko budemo htjeli. Ali kako drugačije to reći na početku reda poljubaca i osmijeha, a da se ne uplašite da ćete planiranjem toliko unaprijed nešto ureći ili se u potpunosti otkriti drugoj osobi koliko ustvari daleko želite ići sa njom.

Sad je drugačije. Sad je uredu reći da ćemo nešto uraditi za nekoliko godina. Da ćemo nešto uraditi kad ostarimo. Da ćemo nešto ispričati unucima. I neopisivo je lijepo, stoga se neću ni truditi opisati :)

Mama je imala operaciju juče. Sve je prošlo dobro, čekamo sad nalaze, sutra dolazi kući. Tata još uvijek čega informaciju kada, gdje i ko će ga operisati. Da nam ovaj Ramazan prođe u miru i rahatluku, i meni i svima vama koji slavite Ramazan Šerif Mubarek Olsun.

22.06.2014.

I opet čekajući

Sve sam sebi govorila "sačekaj još dan, dva, pa napiši sve fino kad sve legne na svoje mjesto", ali nema šanse. Uvijek se nađe još nešto što ne da da sve legne na svoje mjesto...

Pa evo, ukratko.
Čekam da mi mentorica javi kakav mi je magistarski pa da to valjda odbranim u septembru/oktobru (nadam se).

Za koji dan slavim 5 mjeseci veze :) Da, nevjerovatno, ali istinito. Ja se zaljubila i ja sam sretna. To sam čekala i to sam dočekala, a sad svi vi koji me čitate i koji ste sa mnom prošli kroz sve propale dateove, razočarenja, bol, koji ste se suosjećali sa mnom, kucnite u drvo i nasmiješite se iskreno zbog moje sreće, to je sve što tražim :)

Nije sve na svom mjestu jer mi je tata imao problema sa zdravljem. Od marta ne mogu da se naspavam jer me to muči. Uskoro bi trebao na operaciju koja bi trebala sve da dovede u pravi red i da sve bude dobro ako Bog da. Ali sad mama nešto nije dobro. Sutra ide doktoru pa ćemo vidjeti i s tim šta i kako.

Ne kažu uzalud "Kad ti je sve kako treba stavi kamen u cipelu da te žulja". Samo me ljuti to što ja nikad nisam mislila da su moji sitni problemi najgori na svijetu. Uvijek sam govorila "Daj Bože samo zdravlja, za ostalo ćemo lako", ali eto... Sve je s razlogom, sve su ovo iskušenja. ALi jaka sam ja.

Neka dođe sve što ima doći, i najgoreg će dana sat i vrijeme proći. A kad ti svi dani dođu, lako ću ja dok su oko mene pravi ljudi i puno ljubavi.
Čitamo se uskoro, kad sve sjedne na svoje mjesto, jer tako mora biti. Kuc-kuc.

06.01.2014.

:)

Vjerujem u horoskop. Prepoznajem se u onome što pišu o mom horoskopskom znaku. I eto, kažu da imam neku jaku intuiciju. To nisam do sad primijetila, ali sam odlučila da u to vjerujem.
Dobro, istina je da dobro procijenjujem ljude. Samo mi je žao što ne mogu baš uvijek da na sve ljude podjednako dobro utičem...

Nego, sjedim u svojoj novoj stolici/fotelji u dnevnoj sobi (za koju je moj prijatelj rekao da je "mekana kao komad neba" hahahaha) i tipkam vam nakon mjesec dana dok srkućem svoj nes.
Plan je da nakon toga ustanem i operem kosu, lijepo se isfeniram, nalakiram nokte, a potom čitam nešto za magistarski (koji sam odlučila da ću ga napisati do kraja januara!!!).
Dala sam otkaz na jednom poslu (manje plaćenom). Satirem se i nisam nikad kući, neću takav život, hoću da spavam rahat i da viđam roditelje k'o insan.
Želim da izlazim, da magistriram, da se smijem, da vježbam, da se farbam (to ću ove sedmice :D ), da putujem... Ako Bog da... :)

Proslava Nove Godine je prošla kao još jedan dernek u nizu. Alkohol, droga i glupa muzika svugdje oko mene, ali je sve ok kad si okružen ljudima koje voliš.
I prijateljstva su se iskristalisala, hvala Bogu na tome. Super Žena je i dalje na svom mjestu, kao i Šminkerica. Viagra i dalje ima svoje mjesto u mom srcu, Košarkaš  mi je i dalje najbolji prijatelj, dok su drugi lagano dobili otkaz. I iako me to iznenadilo, neviđanje s tim ljudima mi je donijelo olakšanje. Valjda što su svojim odlaskom mjesto oslobodili za nove 3 osobe u mom životu i sad sam presretna.

Da, Plavi. Ne viđamo se, ne pričamo, ne srećemo se. Vidjeli smo se na zajedničkoj kafi raje s faksa prije neka 2 mjeseca, pravili smo se da se ne poznajemo.
Idem sad da se uljudim. Večeras salsam :)

P.S.
Što pomenuh na početku intuiciju? Haj'mo reći da imam osjećaj da će ovo biti dobra godina :)
I da, i vama je želim najsretniju i da nikad ništa ne čekate kao ja (ne zato što sam ubijeđena da je to nešto loše, nego  vjerovatno zato što je meni "već malo" dosadilo :D )


Stariji postovi

Čekajući...
<< 08/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI LINKOVI

"Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, a još čudnije kako nam baš to malo nedostaje" - Ivo Andrić

"Humoristi su ljudi koji nasmijavaju druge dok pod maskom svog smijeha često skrivaju nego svoje tužno lice" - Anton Pavlovič - Čehov

"Ljubav ne pokazujemo tako da ljubljenu osobu gledamo u oči, nego da zajedno sa njom gledamo u istom smjeru" - Antoine de Saint - Exupery

"Život prihvaćamo bezuvjetno. Većina ljudi traži sreću pod određenim uvjetima. Ali sreću možemo osjetiti jedino kad ne postavljamo uvjete" - Arthur Rubinstein


"Biti zaljubljen, ne znači nužno i voljeti. Biti zaljubljen je određeno stanje, voljeti je čin. Stanje podnosimo, za čin se odlučujemo" - Denis de Rougemont

"Nema ljepše nade od one što je nikla iz tuge, i nema ljepših snova od onih što ih rađa bol" - Ivan Cankar

"Suze mi teku od smijeha, ako se prestanem smijati, ostaće smao suze" - Meša Selimović

E evo nešto o meni...
MOJI FAVORITI
Bojis li se mraka
Hemija života
Mhm A-ha Oh Yeah Da-da
INSPIRED BY INSPIRATION
Djevojka u mojim ustima
naposletku
Nikad ne reci dvaput
The meaning of life
Silent
•●NedoSanjani Snovi Moje Mladosti●•
Ptice doletješe
Mjesečevi Prsti
shizika
Pretvori riječi u djela ili nauči glagole radnje
izlog jeftinih mladića
Te he echado de menos
mama
KALEIDOSKOP
La vie en rose
Magnolija
Sevdah Paule Horvat2
Zveckanje klikera
Pogresan korak
Modni blog jedne tinejdžerke
Bring the system down
Joie de Vivre
Vegetarijanski recepti
Prirodna kozmetika
Soba s pogledom
Nešto kao dnevnik....samo neredovitije :)
tajna je u meni skrivena
Još jedan krug na mom vrtuljku
Sve u vezi make-upa, zdravlja i mode :)
Let Blesavog Leptira
My life before and after him...
Moja Strana Priče
Zivot u okruzenju misli
svasta zanimljivo
obicna zena u svijetu cuda
Osoba A
Prodavnica snova
Tamo negde sa vetrom ide i dusa...
Da ti kažem...
Potpisujem da dovoljno sam luda...
Frenetično smirena
Neko je rekao ...
Turbo Parmak
Razne zanimljivosti
Stara prica, iste uloge, vec dobro poznati kraj...
Without guilt, inhibition or phoniness
više...

BROJAČ POSJETA
133505

Powered by Blogger.ba