Čekajući...

Ako ste željni ostavljanja "prosvjetljujućih komentara", na pogrešnom ste mjestu...

03.08.2020.

Neki naslov

Kako mrzim što mi je na pameti milion stvari za napisati, i onda ništa. Uglavnom, najnovije vijesti - dobila sam još jednu titulu u životu. Ili da kažem ulogu? Pored toga što sam kćerka, sestra, supruga, profesor, prijatelj, postala sam i mama. Ponadala sam se da će mi carski rez biti zakazan na tatin rođendan, ali eto, zakazali su na djedov, 3 dana prije, pa sam 30.06.na svijet donijela dječaka i djevojčicu. Teške po tri kile i po pola metra duge. Kad malo bolje razmislim, baš sam ja mašina. Osim jednog napada migrene u trudnoći, nisam se požalila ni na šta. Ne zato što sam tako odlučila, nego zato što stvarno nije bilo stvari na koje bih se žalila. Doduše, mogla bih spomenuti moje mučnine za vrijeme našeg boravka u Istanbulu, koje su tada bile na vrhuncu jer je miris janjetine dolazio iz svakog ćoška, a nije bilo potrebno da budem trudna, da mi od tog mirisa bude zlo, kao i smrdljive ljude koji su uredno na doručak silazili zakopčani do grla u kožne jakne. I ne znam kako mi stomak nije pukao. Kao da sam lubenicu nosila. Sve drugo je ostalo kako jest, ali stomak se skoro pa usijao. Nego, svakome bih poželjela svoju trudnoću i svoj porod. Da boli oporavak, boli, ali meni je gori bol od migrene. Koju sam, btw, imala noć prije operacije, pa sam jedva čekala da me sutra uspavaju i da mi daju lijekove protiv bolova za ranu, tako da mi djeluje i na glavu. Kako se osjećam sad? Znate one priče o velikim emocijama i povezivanju s djetetom? Pa ne znam šta da vam kažem. Ja ili sam drvo ili sam normalna, ali to ne žele druge žene da priznaju. Naravno da sam sretna, ali još uvijek nisam svjesna. I On i ja se ponašamo kao da je ovo faza i kao da nam je neko dao djecu na čuvanje i mi to sad obavljamo najbolje moguće. Vjerujem da će nam spontano doći i taj osjećaj da djeca ne idu nigdje od nas i da ne postoji opcija da bi ih ikome dali. Jer su dio nas. Jer su najljepši na svijetu. Jer su jednostavno savršeni. Mislim da je jedino tačno ono klišeično da se zaista ne može opisati ovaj osjećaj, ova ljubav. Mimo toga, korona. Neću pametovati. Žao mi je ljudi koji su imali bliski susret s ovim virusom, bilo da su oboljeli ili da su pogođeni na neki drugi način. Meni odgovara što su koncerti širom svijeta odgođeni, tako da nemam osjećaj da zbog trudnoće i poroda išta propuštam. Nemam ono "Svi hodaju, a ja ne mogu" osjećaj. Nekako, niko nigdje ne hoda, kao i ja. Kontaktirala sam In music fest, rekli su da djeca bilo kojeg uzrasta mogu na festival, tako da, next year, The Killers, here we come. Ostala sam to dužna tati. Trebala sam prije 2 godine na koncert, na Exit. Tati se stanje pogoršalo i nisam otišla. A rekao je da idem. Znao je šta mi to znači. Tu sam na njega. Kao i u mnogim drugim stvarima. U bolnici sam se rasplakala. Cimerke su mislile da je zato što me boli rana i što ne mogu u wc. Plakala sam jer nisam mogla tati na mezar za njegov rođendan. Pa sam se sjetila njegovog posljednjeg rođendana, kada sam mu napravila "tortu" - lubenicu premazanu tamnom čokoladom i ukrašenu ostalim voćem. To je smio jesti. Puhao je svjećice. Kako mi samo nedostaje. Pogotovo sada.

21.05.2020.

A vi kako te?

Nisam nikad bila osoba od telefona. Ne volim ni ono "reda radi" ponašanje. Kad god bi mi mama rekla:"Nazovi tetku, nisi je dugo čula", ja je namjerno ne bih nazvala. Tetku bih nazvala kada bi me nešto podsjetilo na nju, ili kada bih gledala stare slike pa me jedna onako bocne i prisjetim se priče iza iste. Onda bih uzela telefon, nazvala je i pričale bi najmanje sat vremena, prisjećajući se dana s te slike, ismijale bi se ili bi oplakale. ALi da nekoga zovem reda radi, od toga mi je muka. Na facebooku ne čestitam rođendan reda radi. Da se ne lažemo, moji prijatelji na facebooku (kao kod većine) su upravo neki poznanici, s kojima imam standardni ritual okretanja glave kad se sretnemo na ulici, ali ih ne brišem iz prijatelja jer su zabavni, ili jer su izuzetno glupi/seljaci/nerviraju me, pa me sve to zabavlja (kao u 4.mjesecu trudnoće kada me ubijala mučnina i kad nisam bila sposobna da išta gledam ili čitam, pa sam samo mogla da listam facebook i da hejtam, od toga mi je vrijeme prolazilo brže). I tako u masi tih ljudi, nađe se neko ko se stvarno maksuz javi da vidi kako sam. Da vidi kako se krećem, jedem i mogu li spavati, jer sam ušla u 8.mjesec blizanačke trudnoće, idu topliji dani, a ja ne hodam jer je ova situacija s koronom, taj neko pita otiču li mi noge i treba li mi nešto. I shvatim da ima u toj masi i finih ljudi. I shvatim da se i sama rado javim nekim ljudima s kojima inače nisam u kontaktu, ali im rado poželim sve najbolje za rođendan, javim im se za Bajram ili ih pitam kako su. Iako nismo najbolji prijatelji i čujemo se jednom godišnje, zaista im želim sve najbolje za rođendan ili praznike i zato im se i javim. I onda se pitam, kako je moguće da za skoro 9 mjeseci moje trudnoće, moja najbolje prijateljica nijednom nije poslala takvu poruku. Smiješno je koristiti ovo "najbolja prijateljica", ali ipak, tako ću je uvijek zvati, jer ne može se baš tako izbrisati ljubav prema nekome i svi ti divni trenuci koje ste proveli s tom osobom. Da nijednom nisam dobila pitanje treba li mi nešto dok je On na poslu, da nijednom nisam dobila pitanje hoću li da negdje hodamo ili pijemo kafu (i prije korone) jer je danas taj neki poseban datum ili je vrijeme takvo pa sam vjerovatno nikakva i prisjećam se svih tih malih detalja kada je tata otišao. A zaklela bih se da ona i dan danas zna tačno koji su to dani kada se osjećam tako i tako. Ja bih se javila. Ja ne bih mogla protiv te potrebe. ALi to sam ja.

12.05.2020.

Vidjet ćeš...

Vratila sam se na blog za vrijeme ove izolacije jer sam imala osjećaj da ću svaki dan nešto imati da napišem. Očito je stanje u mojoj glavi mirnije nego mi se čini. Još malo i ulazim u osmi mjesec trudnoće. Opet razmišljam o svim onim ljudima i rečenicama od kojih sam dobila "Vidjećeš kad..." govor. Vidjećeš kad završiš srednju školu, shvatićeš da ideš u svijet odraslih. Vidjećeš kad upišeš fakultet, neće mama i tata za tebe ništa više rješavati. Vidjećeš kad upišeš fakultet, počećeš pušiti. Vidjećeš kad počneš izlaziti, nećeš više toliko biti zaokupljena knjigama, nego šminkom. Vidjećeš kad se tvojoj drugarici svidi tvoj momak, nećeš više vjerovati u najbolje prijatelje. Vidjećeš kad se zaljubiš, nećeš se sjetiti gdje su ti drugarice. Vidjećeš kad budeš u dugoj vezi, nećeš se više sređivati i bićeš debela. Vidjećeš kad završiš fakultet... (ovu bi obično ostavljali nedorečenom). Vidjećeš kad se zaposliš, nećeš znati kako s novcem, tad ćeš shvatiti svoje roditelje i cijenićeš dinar. Vidjećeš kad počneš raditi, nećeš imati vremena za kurseve i hobije kao i do sada. Vidjećeš kad se udaš, sve ćeš raditi po kući. Vidjećeš kad se udaš, kad počneš kuhati. Vidjećeš kad ti nešto zasmeta kod muža i njegove porodice, nećeš ništa moći tek tako reći i pustiti jezičinu. Vidjećeš kad budeš trudna pa kad dobiješ strije. Vidjećeš kad budeš trudna pa kad počneš oticati. Vidjećeš kad budeš trudna pa kad se posvađate zbog tvojih hormona. Sad se pripremam za "Vidjećeš kad se porodiš..." i "Vidjećeš kad ti budeš imala svoju djecu..." (iako ovu drugu rečenicu slušam čitav život). Vidjećeš... Vidjećeš... Vidjećeš... Samo mi recite, kad ću išta od ovog vidjeti, jer do sad ništa nisam od ovog vidjela? Kako ovaj narod misli ako se njima nešto desilo, da će se sa tolikom sigurnošću desiti i drugima, pa da imaju toliku slobodu ovakve stvari govoriti? Nismo svi isti. Imam osjećaj da je narod poprilično nesretan, ali ne zato što se nalazi u nekoj bezizlaznoj situaciji koja se ne može riješiti, nego jer su se sami našli u toj situaciji i ne rade ništa da odatle izađu. Kao da su se mnoge žene, ali i muškarci, udali/oženili jer "im je bilo vrijeme". Mnogi su odlučili da imaju djecu "jer im je vrijeme", a to što oboje ne rade, ili žive u 20 iznamljenih kvadrata, nema veze. Nerviraćemo se zajedno i tersati jedno na drugo, neka dijete to sve gleda, šta fali. Moja omiljena rečenica "Svako dijete ima svoju nafaku" (dajte mi pušku da se upucam). Ukoliko vam je ružno s nekim, zašto ste s tom osobom? Što to sebi radite? Zašto da mene tersavu trpite jer sam takva s vama jer mi je s vama ružno? Bolje da tersam sama sebi i da niko ne pati zbog mene. Jedna moja srednjoškolska prijateljica je uvijek znala reći pravu stvar. "Za sve ima rješenje". I stvarno ima, samo smo mi previše lijeni da ga primijenimo, ili se previše bojimo napraviti neku promjenu da bi nam to rješenje bilo dostupno. Pogotovo kad ljudi shvate da nije sve crno ni bijelo, nego da morate malo improvizovati jer je nešto sivo. Ali i siva je boja, da se i s njom svašta nešto lijepo iskombinovati. Odoh malo sortirati neke stvari po kući, jer vidjeću, kad dođu bebe, ima da mi bude haos, neuredno i prljavo (i to čekam da vidim).

21.04.2020.

Teze...

I tako se ja sinoć vrtim i pitam se zašto sam uspaničena jer ne mogu zaspati, a već je 3:30. Nije da sutra moram negdje biti. Radim od kuće. Prvi online čas mi je u 10. Nakon što to odradim, mogu se vratiti da spavam. Ali svejedno, to je vrijeme kada bi čovjek trebao spavati, a ja ne spavam. Ne pomaže ni to što kao ona Svetlana sa FB imam neki rozi mozak koji me pita spavam li i izvlači neke stvari koje me dodatno razbuđuju. Pa pregledam kompletan FB i neke ljude kojih ni sama ne znam kako sam se sjetila. Instagram nemam, ali uzmem Njegov mobitel pa pregledam onda ljude na njegovom profilu, i koje znam i koje ne znam. Pa nađem tako neke recepte. Pa odem na IKEA-in profil. Pa se tako sjetim bloggera. I odem na stranicu i vidim da neka poznata lica još uvijek pišu, pa hajd' reko da i ja napišem nešto. I tako Svetlana u meni počne smišljati šta da napiše. Ipak nije pisala više od 3 godine (ako se ne varam). A onda se sjetim zašto sam prestala pisati. Kad napišete neke stvari, postaju stvarne. Mislila sam da je samo tako kad ih izgovorite, ali nije. Za nas koji volimo pisati, i kad napišete, imate isti osjećaj. Ali hajd', ako napišem i pustim koju suzu, možda dobro i dođe. Nisam dugo plakala svakako. Vjerovatno bih trebala. Bilo bi zdravo da to uradim, ali jedna stvar vuče drugu. Ako plačem, dobijem migrenu. Toga se trenutno najviše na svijetu bojim. Dobila sam migrene prije neke 3-4 godine i da mi je neko rekao da ću plakati kad me glava boli ili da ću završavati u hitnoj, ne bih vjerovala. Ali eto, ne bih vjerovala u svašta. Pa hajmo u tezama, manje ću plakati. - 2016 sam se udala. to sam posljednje napisala. - 2017 je tata počeo vidno da slabi, iako sam ignorisala sve te znakove, bilo je lakše praviti se da nije tako - 2018 godine, 15.02.moj tata nas je napustio. Malo je lakše reći "napustio". Ne mogu ni reći ni napisati onu drugu riječ. Napustio nas je na mojim rukama dok sam mu na uho učila kelime i šehadet. I kao Forrest Gump, samo ću reći "And that's all I have to say about that." - te iste, najgore 2018. godine, sutradan, umro je tatin otac, nakon što su mu javili za tatu - iste godine, mjesec dana nakon tate, umrla je mamina mama - od te 2018.godine sam prinuđena da uočavam svakim danom kako je moja mama tužna, kako je boli, kako je pogubljena, iako se trudi, kako stari i pitam se kako ću sutra kad dođe red na nju. I za tatu sam se spremala, ali ja, koja sam uvijek za sve spremna i koja ima plan i kojoj planovi idu od ruke, koja bez problema križa spiskove, nije se mogla pripremiti na ovu tugu, na ovu prazninu, na ovu konstantnu misao u mojoj glavi, koja nikako da napusti moj mozak ma čime ga ja zaokupila. - te iste godine, u junu, postala sam tetka jednoj djevojčici - moj brata i snaha nemaju metode odgoja za koje mislim da su najispravnije, tako da je ovo mami došlo kao mala zraka sunca, a po mom mišljenju, mogla je biti puno veća da ljudi ne komplikuju život sebi i drugima - dosta o 2018.godini - radim u školi, zadovoljna sam - On i ja imamo firmu, zadovoljni smo, radimo - On i ja se neizmjerno volimo, to je ono što drži mene i moj mozak opretećen mislima o smrti, da se ne raspadnem - On i ja putujemo i time pobjegnem iz te sjene koju tuga uvijek nekako baca na mene - On je sve, i misao da nas sutra neće biti jednog dana me mori kao i pitanje šta ću ako on ode prvi (jebem ti Svetlanu i overthinking) - prijatelji? pokazali su se ko je pravi, ko je kakav. Prijatelji su tu. Neki su sazreli, promjenili rasporede, načine komuniciranja, ali su tu, i više nego što su bili. Sada smo odrasli ljudi i prilagodili smo se tome, ali smo tu - ima i onih koji se nisu javili mjesec i po dana prije nego je tata otišao jer sam kupila iste čizme... a vidjeli su mog tatu prije toga u invalidskim kolicima i nisu pitali "Kako si? Kojom brzinom se raspadaš sad kad tvoj heroj, koji je letio u MIG-u 21 hiljadama na sat, koji je za tebe bio i uvijek će ostati najjači čovjek na svijetu, sad sjedi u invalidskim kolicima i evidentno vene?". Nisu pitali kako sam, nisu sjedili kraj mene i ćutali sa mnom jer zbog migrene nisam smjela plakati. Postali su neke druge osobe, koje ne poznajem, zbog kojih bih na nekom kvizu pala na prvom pitanju jer ne bih znala nijedan odgovor. Osobe s kojima sam ismijavala određene grupe ljudi, njihovo navike, njihove "probleme", komplekse, osobe kojima sam pričala svaku sitnicu u svom životu, osobe koje su očito, iz neke svoje dubine izvukle neko svoje novo "ja", ili ipak staro, koje je tu uvijek bilo, ali iz nekog razloga meni nije nikad prezentovano? Ne znam. Kakogod, ne zamjeram, ali mi nedostaje. Na svu ovu prazninu, nije mi baš trebala još i ta. Nisu osobe. Osoba je. Ali nije važno. - ta silna praznina je uzrokovala hipotireozu/hašimoto. Pit ću tablete dok sam živa. Ali nije strašno. Nisam jedina. Sve što se da riješiti tabletom na tašte i pravom ishranom, nije problem. To je novi način života. - Sinoć mi se činilo da imam da kažem puno više. Pisaću naknadno. - i najvažnija i najljepša vijest - u julu ću postati mama blizanaca. Voljela bih da se rode na tatin rođendan. - neću pisati o majčinstvu, o receptima, pelenama, ali ću se sigurno dohvatiti teme mog hejtanja nekih stvari koje imaju veze s tim. Ostala sam ista. Nemam pravo, ali osuđujem ljude zbog njihovih postupaka, to smijem priznati ovdje (vjerotavno ću posvetiti mnoge postove hejtanju, kao u stara dobra vremena). Imam predrasude (ako mi kažete da gledate Zadrugu, možete pretpostaviti šta ću misliti o vama). Nije mi jasno kako neki ljudi ne mogu riješiti neke lako rješive probleme. I dalje imam samopouzdanja, volim da čitam i pišem, volim da sviram... A opet, Svetlana me ubi. nisam dugo čitala jer me sve podsjeća na tatu. ž Da li bi mu se svidjela knjiga, ili se pitam da li ju je pročitao. Ili čitam o tome kako je neko nekoga napustio, otišao negdje, pa moram prestati. Ne mogu pisati jer to izvlači najdublje stvari iz mene, pa onda opet suze, pa migrena... Ne sviram jer, ni sama ne znam zašto... Ali eto, probaću i ovaj način, možda pomogne. Nekada je pomagalo kad sam imala neke trivijalne probleme. Nadam se da ste mi vi dobro i zdravo i da se čitamo ubuduće kao nekada :)

29.09.2016.

Nakon nekog vremena

Evo mene nakon više od godinu dana. Miss me? Ako me se neko ovdje uopšte sjeća više :)

Podsjeti me na blog jedna blogerka preko facebooka. Javila se, kaže čačkala nam po starim postovima, pa da vidi šta ima kod mene. Kaže, pretpostavljam da je sve OK jer ne pišeš ništa. Tako je to uvijek bilo kod mene. Pisanje je bilo izduvni ventil, kad god me nešto muči, ja pišem. Sad ne pišem jer mi je ružno, naprotiv. Pišem jer sam imala potrebu da, kako sam znala ovdje napisati nekad, da mahnem.

Tata mi je dobro. Završio je s kemoterapijama, dobro se osjeća, ide u decembru na kontrolu da vidimo dokle je tumor i šta dalje. Mama ide svaka 3 mjeseca na kontrolu svojih tumora. Koliko god se (ne)dobro osjećaju, to mi je nekako uvijek nad glavom. Svako jutro se budim sa željom da to bude još jedan dobar dan, koji će voditi ka drugim još boljim danima.

Dala sam otkaz. Prošla godina je bila naporna, radila sam od jutra do sutra za neku standardnu platu, pa sam odlučila da promjenim posao, pa makar imala i manju platu, ali barem da imam i neki društveni život. Počinjem na novom poslu iduće sedmice. Još uvijek radim s djecom. To je nešto što volim i što želim, i što, ruku na srce, znam raditi. Ako išta znam, onda je to. Kako vrijeme prolazi, sve sam više sigurna u to da sam odabrala profesiju za koju sam se rodila.

I da, najnovija vijest. Prije dvije sedmice sam se udala. Pomalo da čovjek ne povjeruje, pogotovo za one koji su čitali moj blog.
Nakon toliko propalih dateova, nakon toliko razočarenja i neuzvraćenih ljubavi, ja se sretno zaljubila i našla osobu koja me upotpunjava. I eto, nakon dvije i po godine veze, mi se odlučili na taj potez. I da, naše vjenčanje je bilo bez kola, janjetine i narodnjaka. Bilo je i bez tetaka, daidži, amidža i milion nekakvih rođaka koji ne znaju ni da smo živi zadnjih 10 godina i koji bi došli da vide kakav je meni i da li je mlada u haljini debela, te kakva joj je svekrva.

Tu su bili naši roditelji, braća i prijatelji, apsolutno niko više. Taj najuži krug je ipak činilo pedesetak ljudi. Nismo imali svatove, nije se išlo po mladu, nismo dali roditeljima da prave ikakva sijela za doček ovog ili onog, nije bilo kićenja niti ikakvih drugih rituala gdje bi se gosti trošili jer "tako nalaže red". Najviše sam ponosna na nas jer smo sve platili sami. Nismo nikome ništa dužni i uradili smo sve po svome. Ono što me dodatno veseli je što su nam prijatelji rekli da im se najviše sviđa što smo bili opušteni i ležerni. Bez ikakvih planova kad se šta treba uraditi i pokrenuti na vjenčanju. Vrijeme za slikanje, vrijeme za darivanje, vrijeme za ovo ili za ono. Napravili smo malo dernek-sjelo i sretni i zadovoljni otišli kući.

Sjedili smo neku noć kod prijatelja koji su se uzeli u augustu. Otvoreno su pričali koliko su šta platili za svoje vjenčanje, te koliko su novca od koga dobili. Meni je, iskreno, apsurdno koliko ljudi daju novca na vjenčanje. Najčešće to bude vjenčanje koje diktiraju ljudi koji su to finansirali, uglavnom to budu roditelji.
Mi i da smo bili u mogućnosti napraviti veće i skuplje vjenčanje, opet bi zvali iste opuštene ljude, opet bi bilo malo, eventualno bi uslov bio da svi dođu u kostimima kao za Halloween ili bi dovela žirafu da vrti hulahop (ja volim žirafe).

Ti nedavno vjenčani prijatelji su nas u čudi pogledali kad smo rekli da nismo imali nikakav foto šuting. Morala sam brzo promijeniti temu nakon što su im se pogledi smrzli kad sam rekla da ne volim namještene slike, gdje kao gledam u daljinu, dok se mladoženja krije iza drveta i zaljubljeno me gleda, jer mu je tako rekao fotograf. Najviše volim spontane slike, na kojima imam i podbradak, i čelo mi se sjaji, i sunce pada tako da mladoženja možda izgleda i ćelavo, ali su nam osmijesi iskreni i vidi se da se volimo. Eto, oni to ne mogu da shvate. Nisu to rekli, ali su me tako gledali. Nakon toga smo gledali njihove slike sa vjenčanja... Više od sat i po... Na više lokacija, sa više haljina i u različito doba dana... Sa suncem na istoku, pa na zapadu, pa iznad glave, pa pored glave, pa sa brda, pa pored brda, pa sam pogledom u daljinu, pa sa pogledom u blizinu... Ako je to ono što zaista mladenci žele, svaka im čast. Ali kako su mi opisivali da su bili smoreni i da žele da se to slikanje što prije završi, sve mi se više čini da su to sve istrpili da bi te slike bile super na facebooku. Vjerovatno da bi neko totalno nebitan, koga ne pozdrave kad ga vide u gradu, pregledao njihove slike i komentarisao ovo ili ono. Zar barem takvo nešto ne bi trebalo biti privatno i sveto? Ali dobro, nismo svi isti.

Kad sam bila mlađa mislila sam da ću vremenom, kako budem "starila", imati neku sliku svog vjenčanja. Ali do posljednjeg dana nisam imala neke aman-zaman želje, samo sam znala šta tačno neću (prodavanje mlade, prelamanje pogača i prolivanje bokala, janjetinu u kartonskoj kutiji, kićenje mlade i slične "običaje"). Samo sam htjela da meni dragi ljudi budu tu, da su nasmijani, da sjede ako žele, da plešu ako žele, da ne budu gladni i da mi niko ništa ne zamjera.

Najvažnija stvar od svega - našla sam osobu koja je htjela i koja nije htjela iste stvari kao ja. I to ne samo kad je bio u pitanju taj dan. Čeka nas još mnogo drugih dana, gdje ćemo se, ako Bog da, složiti kao i tog 17. septembra.

24.08.2015.

Parade, sise i ta sranja

Koliko se ja samo nerviram. Šta je sa ljudima na ovom svijetu?
Mislim da sam odabrala pravu profesiju za sebe, želim da djeca kojoj predajem ne budu takva, i ako uspijem da jedno bude "normalno "(znam, to je relativan pojam), biću presretna.

Koga briga što je neko peder? Da, ja koristim riječ PEDER, ako se neko vrijeđa, jebe mi se. Imam prijatelja koji je PEDER i on se ne vrijeđa, tako da... Zaista je predugo da koristim "homoseksualac", a GAY je jedna od onih rriječi koje nisu naše, pa se naježim kad je čujem kao kad neko kaže za pjevače da su u BACKSTAGEU, jer možeš misli, na bosanskom jeziku ne postoje riječi kojima bi se definisala ta lokacija na kojoj se pjevač nalazi.

O čemu sam tipkala? Da, pederi. Koji klinac paradiraju? Jebe mi se nateže li neko u sobi muškarca, ženu, kozu ili kravu, imaš svoja 4 zida pa izvoli. Mogu do prekosutra govoriti da su diskriminirani jer su pederi, ljudi ih ne vole bla bla. Ni mene ljudi ne vole zbog tone stvari. Jedna od njih je činjenica da mrzim selfije i smatram iskompleksiranim ljude koji se slikaju po čitav dan i stavljaju slike na FB da bi upecali kakav kompliment od nebitnih ljudi, pa šta sad? Trebam paradirati zbog toga ili zbog ostalih stvari koje spadaju u tu tonu? Svaki dan da dižem neke natpise i da tražim neku pravdu? To je moja stvar, biću sa ljudima kojima ne smetam ovakva kakva jesam, pogotovo ako su u pitanju stvari u mom karakteru koje nisam birala i tačka. Ako osjetim da sam diskriminirana zbog nekih svojih karakternih crta na radno mjestu recimo, ima sud pa ću i to ganjati i valjda izganjati.
Sad trebaju i žene svako malo da paradiraju, pa plavuše posebno, pa debele žene, pa ljudi sa nekim hendikepom pa ovi pa oni. Hajd' ne velim da se organizuje parada nakon donošenja nekog zakona, bitne historiske odluke, obilježi se, uđe u historiju i ćao. Ali šta koji klinac uvijek neko negdje mlati i stavlja mi pod nos s kim spava. NIJE ME BRIGA!
Ne znam odakle mi sad tema parada.

Druga stvar koja me izluđuje - tema dojenja. Drage mame, i mene je moja mama dojila, i njena mama je nju dojila i nju njena mama i tako u nedogled. Da, to je prirodna stvar, ali ja ipak NE ŽELIM DA GLEDAM GOLE SISE GDJE GOD SE OKRENEM!
Ne volim ženske sise. Navikla sam se na svoje jer su moje, i smatram da imam prelijepe grudi, pa ih ipak ne gledam više nego što je neophodno, Volim grudi moje mame i to je to. Uspaničim se kad neka žena pretjerano pokazuje grudi, ima dubok dekolte i slično, ali to sam samo ja. Sad ne pričam o tome što ja ne volim sise. Pričam o tome da je dojenje prirodna stvar, ali prirodno je i vršiti nuždu, mijenjati uložak, češati se po guzici, pljuvati, čistiti nos i šta već ne, pa ja definitivno neću na tramvajskoj skinuti gaće i obaviti nešto od navedenog.

Zaboga je li toliki problem prebaciti laganu maramu preko djetetove glave i obaviti proces dojenja bez da se privlači pažnja? I jesu li ove grupe na FB toliko neophodne da se žene sad slikaju ašćare topless sa djetetom u naramku? Još su mi gore ove mame koje uzdižu taj čin kao nešto predivno i prirodno. Kad bih ja sad krenula da se porađam na sred Titove, krvava, znojna, raskrečena i u bolovima, da li bi te iste žene stale, gledale između mojih nogu kako se ukazuje djetetova glava i govorile :"Ovo je tako divno i prirodno"? Da li bi? DA LI BI?

Ako vam je to toliko prirodno, hajmo se onda skinuti goli i hodati k'o od majke rođeni, nećemo se ibretiti i hodaćemo svi goli. Pogotovo što smo svi prezgodni i niko nije pretio, pa ćemo samo gledati prezgodna tijela. Nema veze što nas ima koji ne mogu ni u predobre sise pogledati JER TO JEDNOSTAVNO NE VOLE. Ako niste primijetili, sarkastična sam.

Zar je toliko teško određene stvari željeti zadržati za sebe. Dojenje je divno iskustvo, neka to bude između majke i bebe, da dijete u miru jede. Da ja mljackam, hržem, pljujem i pričam punih usta glasno u restoranu i u mene bi gledali i zurili, pa ipak niko ne bi rekao :"Šta vam je, žena jede, to je prirodno!", nego bi mi rekli da sam seljančura koja se ne zna ponašati za stolom. Stoga jedem kako treba da se jede po bontonu i izbjegnem neugodnost da neko u mene zuri dok jedem. Niko to ne voli, pa sigurno ni ta beba. Da mogu, pitala bih je.

Naravno, seljački je i divljački buljiti u ženu koja doji (nisam sarkastična). Živimo gdje živimo i u vremenu u kojem živimo i uvijek će se naći neko ko zuri i ko je primitivan jer je vidio golu sisu, ali konkretno ja, osoba koja ne zuri, ne želi da mora biti u grču jer neko maše sisom serbez i pravi se da je to OK i kulturno, te to opravdava prirodnošću tog postupka. Ako je to prirodno, nemoj ni vraćati tu sisu kad dijete završi s jelom, ostani barem dosljedna.

Ne znam. Kupiću pištolj i nosiću ga sa sobom izgleda.

03.08.2015.

Dok pada kiša

Za živo čudo, u zadnje vrijeme kad se nebo naglo i neočekivano otvori, ja se ne žalim. To je čudno zato što ja ne volim kišu, čak ni onu koju svi mole da padne kad je čitav dan peklo i uporno se održala temperatura na plus 40.

Uhvatim čak sebe kako se zagledam u tmurno nebo i nešto razmišljam. Ponekad me stid reći o čemu razmišljam jer me strah da će me ljudi zasuti komentarima kako glumim nekog filozofa i kako se zamaram stvarima koje ne mogu promijeniti.

Kao npr. razmišljam o tome kako moram promijeniti način života. Ne mislim na to da moram uraditi tonu stvari koje se od mene očekuju, sve takve stvari koje dođu sa godinama i koje od vas društvo u kojem živite nameće, više-manje uz veliki trud sam ispunila. Govorim o stvarima koje moram promijeniti za svoje dobro (opet ne mislim na zdraviju ishranu, vježbanje, čitanje i takve stvari, jer i to ispunjavam). Mislim na nerviranje oko ljudi koji mi nisu ništa, ali koji čine moje okruženje i samim tim truju generacije koje dolaze.

Radim u školi i vidim koliko se sa djecom ne provodi vremena, vidim koliko se s njima ne razgovara, vidim kako ih niko ne ispravi kada kažu "oktoMbar", pa onda meni kolege govore da sam mahnita jer provedem pola svog časa učeći djecu da kažu "oktobar"  umjesto da im objašnjavam pravila Present Simple Tensea. Vidim i kako ljudi mljackaju žvakama po tramvaju, kako se tinejdžerke ponašaju kao odrasle promiskuitetne žene, pa ne znam da li me uhvati strah, gađenje, ljutnja ili nešto pedeseto. Sve bih ja to izdevetala. I njih i njihove roditelje.

Onda se nerviram kad vidim ponašanje ljudi na društvenim mrežama. Znaju li svi ovi koji stravljaju slike sa ljetovanja i sa hodanja ulicama ovog ili onog grada po bijelom svijetu, da nemaju svi ljudi mogućnost da negdje odu, pa da gledaju u te njihove slike i da ne mogu kontrolisati a da ne uzdahnu i da im ne pozavide? Čemu te slike? Da im neko pozavidi, da između redova kažu "Crknite, ja mogu biti tu i tu, a vi koji ne možete, ko vas jebe"?
Zašto moja rodica od 40 godina, koja je rodila 3 djece, stavlja na facebook slike sebe u kupaćem kostimu i naglašava kako stavlja slike samo da bi neke ljude (čitaj - debele ljude) inspirisala da vode računa o svom zdravlju (možeš misliti, ljudi koji imaju komplekse i prežderavaju se zbog istih, htjeli bi biti mršavi i zgodni isključivo zbog zdravlja). Kakva je to pomoć pretilim ljudima ili majkama koje ne mogu da izgube na kilaži, ako ti je primarni cilj da neko bude ljubomoran na tebe? Nema potrebe stavljati sliku na kojoj si u kupaćem kostimu. Stavi sliku gdje si u majici i hlačama i gdje jedeš voće pa će možda neko i vidjeti pravu poruku bez da ga zaslijepi očekivana zavist.

I kad smo kod teme debljine, još nešto što me nervira. OBLINE I PRETILOST NISU ISTO!!! Zlo mi je od članaka gdje se forsira da su sve žene lijepe bez obzira na to koliko imaju kila i kako su građene. Debelo je debelo. I jedno je imati jače butine i dupe i velike grudi, a drugo je imati 4 šlaufa na stomaku i leđima i bicepse do pupka. Debela ruka nije oblina, to je debela ruka. Oblina je kuk, zadnjica i grudi i ćao. I umjesto da se ponose i da pišu članke kako su debele žene OK, neka izvade nalaze pa da vidimo imaju li se čime ponositi. Može i da ljulja, ali da ljulja gdje treba, a ne da ljulja po salu na leđima. Ako me neko nije shvatio, nije mi žao. Ćao.

Danas je smiješno reći da neko ima privatni život. Sve je postalo javno. Kako ljudima nije žao nemati nešto posebno i što zna samo jedna osoba, pa da kažu sami sebi da imaju "nešto naše"?Kako ljude nije strah stavljati slike djece na društvene mreže? Kako se ne boje da im dijete bude na raspolaganju nepoznatim i Boga pitaj kakvim ljudima? Zašto je ljudima bitno mišljenje nebitnih ljudi? Zašto se ljudi time opterećuju?

A onda se zapitam zašto se ja opterećujem ljudima koji se opterećuju takvim stvarima i nekim drugim ljudima... Valjda je to začarani krug. Nema druge nego mijenjati način života.
Nadam se da vas ima koji se slažete, stoga, spread the word guys.

13.04.2015.

Do juče

Do juče sam možda bila sama. Do juče sam možda bila ubijeđena da ću kao takva i ostariti. Do juče sam možda mislila kako ću ja, veliki ljubitelj pasa alergičan na mačke, ipak ostariti sa mačkom jer neću imati nikoga drugog. Ali bilo juče, danas ili sutra, ostalo je to da nisam pošto poto bila sa nekim samo da bih imala nekoga.

Draža bi mi bila prazna soba puna mojih knjiga i moj klavir i moje žirafe na policama i ta moja hipotetska mačka od koje dobijam svrab i plikove po koži, od osobe koja bi sjedila pored mene godinama, a da se u njenoj blizini osjećam obično i mlako.

Neka meni moje tvrdoglave glave i odanog srca. Zbog takve sebe sam i dobila posebnu osobu zbog koje se osjećam savršenom. Osobu od koje mi je uvijek vruće dok ležimo zagrljeni pored mog klavira, okruženi mojim, uskoro našim, knjigama dok nas moje žirafe gledaju sa kraja svojih lelujavih vratova. Hvala Bogu pa je tako.

Ostanite vijerni sebi i svojim stavovima, ali prije toga budite sigurni da ste ih postavili ispravno.
Samo strpljenja, vjerujte meni. Na kraju krajeva, pogledajte kako mi se zove blog  :D

24.01.2015.

Misao-dvije

Evo piše da blogger prestaje sa radom 1.marta i ja nešto vraćam film.
On mi je neka vrsta vijernog prijatelja od aprila 2008. Podugo za apstraktnog prijatelja.
I dobar je bio. Hvala mu što je uvijek bio tu u besanim i tužnim noćima, ali i što je bio jedno od prvih mjesta gdje bih odlazila da kažem nešto lijepo. Hvala mu i na ljudima koje sam upoznala i koje danas nazivam prijateljima :)

I tako ja razmišljam i dođem do zaključka da je blogger ponajviše pratio moj ljubavni i fakultetski život.
Sve propale dateove, toliko puta slomljeno srce, tragi-komične situacije, izlaske, koncerte, pa i pronalazak ljubavi u nešto težem periodu mog života kada saznajem da mi je tata bolestan, da je i mama klimava sa zdravljem i kada ja postajem magistar.

Downloadova sam svoje postove, kopirala ih u word i vidim da ukupno imam 163 stranice neke svoje priče. Zašto to ne sortirati lijepo i ne isprintati? Zašto to jednog dana ne bi bilo obavezno štivo za moju djecu? Da vide da je i njihova majka imala uspona i padova s kojima se susrela i izborila kao normalno ljudsko biće koje je sebi dozvolilo  slabost, ali koje nije bacilo dostojanstvo pod noge, koje je često plakalo, ali nikad nije izgubilo nadu, koje je često bilo povrijeđeno i uplašeno, ali je uvijek vjerovalo.

Zašto moja djeca ne bi vidjela da se mora proći svašta dok se ne dođe do nečeg divnog kada sa osmijehom posmiliš da ti je drago što ti se desilo to sve što jeste, jer život je divno putovanje.

Eto ideje, slobodno je "ukradite" ako imate dugogodišnjeg materijala kao ja :)
Budite mi pozdravljeni moji bloggeraši, voli vas vaš Sogančić i hvala što ste bili dio moje priče.

19.01.2015.

Hejter

Kažu da sam hejter. Prije sam se pravdala i govorila da to nije tačno. Sada prva kažem da sam hejter i preduhitrim one koji su nakon moje priče htjeli to da mi kažu u lice. Jer oni su kao divni pa žele da budu iskreni i da mi to kažu. Da je tako, rekli bi mi to ozbiljno i pitali bi me zašto sam takva. Umjesto toga, ljudi kao stidljivo (i da, ne kaže se STIDNO ili da je neko STIDAN, nego STIDLJIVO ili je neko STIDLJIV. Pobogu, dlaka je stidna), u šali, forsirajući neki kulturni smijeh, to nekako "nevino" saopšte. Hihihhi. Mrš!

Čekam tramvaj. Oko mene oko 15 tak ljudi čeka isti tramvaj. Vidim ga kako se približava stanici. Staje na stanici i za koju sekundu će se otvoriti vrata. Nije se još ni u potpunosti zaustavio, putnici su krenuli prema još uvijek zatvorenim vratima. Vrata se otvaraju, masa iz tramvaja se preliva i gura rulju koja pokušava da uđe u tramvaj KROZ LJUDE KOJI IZ NJEGA IZLAZE. Neki stariji čovjek nosi u naramku dijete da ga rulja ne pregazi, okreće se nakon što se dočepao slobode i miče glavu u "Bože sačuvaj" fazonu. Žalila bih ga, ali znam da on isto tako ulazi u tramvaj...bez čekanja da ljudi prvo izađu... tj. kao stoka. Nerviram se.

Izlazim iz tramvaja. Jedva. Žena me gura jer želi i ona da izađe. GOSPOĐO, NE MOŽETE IZAĆI KROZ MENE (osim ako nije našla način da koristi mozak u većem postotku i od delfina, pa je smislila kako je izvodivo da ljudi prolaze kroz predmete i druge ljude). Duboko udahnem, u tišini je pustim da prođe ispred mene i da time uštedi 3 milisekunde i izlazim iz tramvaja. Stanica tramvajska na Stupu - izazov zvan pokretne stepenice. Ljudi su pohrlili i zakrčili ih. Znam, žure na autobus preko ceste, ali ne mogu stići ništa ranije jer kroz hepek na dnu stepenica (ono metalno čudo poput bubnja mašine za veš) može ići jedna po jedna osoba. Svi su se dole nagurali, psuju majku GRASU i državi, jer su se sad zaglavili. U međuvremenu pokretne stepenice na taj novonastali čep dovoze još ljudi koji podjednako žure, paniče i psuju. Oni koji pak ne žure na autobus su stali sa lijeve strane stepenica ne znajući da se sa desne strane stoji dok lijeva služi za zaobilaženje, i kuliraju. Ali to očito nikome ne smeta, jer niko ne zna na kojoj strani se stoji, na kojoj se zaobilazi, za sve je samo krivo to metalno čudo na kraju stepenica. Ja stojim van stanice, čekam da se ti ljudi ODČEPE pa da i ja krenem tim stepenicama. I tako svaki dan. Nerviram se.

Dolazim u kuću. Palim laptop, provjeravam mail i poruke na Facebooku. Nisam to uradila prije jer mi je na mom smartphoneu, koji sam dobila prije 3 mjeseca (samo zato što sam svoj stari LG ispustila u vodu i time ga sjebala), isključen internet. Ne želim da svima u svako doba budem dostupna niti da buljim u to touch govno na koje nikad neću naučiti tipkati i nad kojim moram drhatati, jer ne daj Bože da mi u toj gužvi negdje ispadne sa 1cm visine, odmah bi se pokvario i svi bi govorili da nisam tako perfektan telefon čuvala. A mogla sam u svakoj sekundi napisati šta radim, šta jedem, da li serem, da napišem svoju lokaciju za potencijalne manijake koji me uhode i tako to (jer nekoga je kao briga). Nerviram se.

Na Facebooku mi se pojavljuju vijesti o tome kako su mladi nezadovoljni, kako nemaju novca, kako nemaju posla, i onda se pitam odakle im ti silni smarphonei, odakle ovim tinejdžerkama nadogradnja noktiju od minimum 30KM sa tonom šljokica koje me, kao da nije dovoljno što mi iskopa pomalo oko ujutru, dokrajče koliko blješte pa mi ono malo oka što mi je ostalo oslijepi. Odakle im novac za milion farbanja, za onoliku šminku, za onolike jambolije preko silnih drugih odijevnih kombinacija. Pomislila bih da je većina toga kupljena na pijaci, jer izgleda jeftino uglavnom, ali vidim tu i tamo natpise kao što je MANGO, pa mi onda padne na pamet da ni pijaca više nije jeftina kao što je bila i onda se pitam odakle tom narodu koji se toliko žali toliko novca za ta sranja, jer realno, nakupi se. I uvijek ću krenuti od tih jebenih kandži koje svaka plaća da ima (usput kako ijedna od njih opere guzicu s tim špicevima). Ja sam u srednjoj dobijala 2KM. Marka za sendvič, marka za kafu i doviđenja. Možda bi mi roditelji priuštili neki hir kad bi imali. Ne bi sigurno plaćali nadokradnju mojih seljačkih noktiju tako što bi digli kredit da mi ugađaju, a ja govorim "htjeo", "nešta" i ne pravim razliku između "latice" i "ladice". Nerviram se.

Ispod vijesti o tome kako živimo u sirotinji, a malo spominjanja toga ako se trudimo da tako ne izgledamo puneći tržne centre i ispijajući kafe po čitav dan (ja imam takvo radno vrijeme da hodam po gradu od svog jednog radnog mjesta do drugog, pa tome svjedočim), vidim selfije. Selfies, selfies everywhere. Dragi Bože. Šta je ovim (uglavnom) ženama? Pubertet je jako važan period u životu jedne mlade osobe. Tada vidimo da li spadamo u grupu debelih ili mršavih, lijepih ili ružnih, sisatih ili ravnih, guzlatih ili ravnih, plavuša ili crnkih, nabildanih ili žgoljavih... Nažalost, svugdje se vršilo grupisanje. Tako i u "moje doba". I shvatiću komplekse u tom periodu i shvatiću opterećenje fizičkim izgledom i problemima koje suočavanje sa određenim nedostacima nosi. Isto tako očekujem i savladane lekcije iz ljepote, šminkanja, friziranja i mode od neke 16. do 23./24. godine, ali očito griješim. Kobilama od skoro 30 je očito jako važno da im neki anonimus napiše da su lijepe 4746527062 puta da bi mu one možda povjerovale. Ili mu vjeruju, ali im to samo godi čuti? Ali šta bi se desilo sa samopouzdanjem kada ne bi dobile kompliment niti lajk? Priznajem, ja sam na Facebook jednom stavila sliku. Jako kovrdžave kose, jako našminkanih očiju, duboko otkopčane kožne jakne da se vidi da nemam grudnjak. Dobila sam lajk od lika koji mi se sviđao, privukla sam mu pažnju (yes!). Sljedeći lajk je uslijedio od bratovog prijatelja. Izbrisala sam sliku, bilo mi je neprijatno. Pomislila sam da bi tu sliku mogao vidjeti neki naš komšija ili možda moj amidža. Fuj. Tada sam imala nepunih 21 godinu.
Ako me poželi rodbina, upalim skype pa vide "jesam li narasla", i da li sam se drugačije ošišala. Imam ogledalo pa vidim jesam li taj dan ljepša ili ružnija. Zašto su ljudi toliko gladni tih komplimenata? Taman da su u tinejdžerskim godinama spadali u sve i jednu "negativnu" gore navedenu grupu - DEAL WITH IT. Nauči to nositi pobogu, skoro pa si zašla u četvrtu deceniju života! Zar si sve godine srpcala u to da je najvažnije kako izgledaš? Nemoj hodati k'o klošar bez kreme na licu i kao sa muškim rukama, ali zar je moguće da ti se sve vrti oko toga?
Ja sam spadala u grupu žgoljavih, ravnih, smeđih, slatkih, prosječnih djevojaka koje su završile srednju u dukserici i starkama. Za koju godinu dobila sam solidnu dvojku, malo sam povećala obim kukova, naučila sam kako da se našminkam i kako da napravim kosu da mi sakrije obraze veličine Kine i kao takva sam se prihvatila. Shvatila sam da nikad neću biti džepna venera jer sam visoka 173, da nikad neću nositi broj starki 37, niti da ću imati ispupčeno veliko dupe Jennifer Lopez. I ne treba meni amidžin drug Huso, kojeg imam na Facebooku jer pati za rodnom grudom iz Švedske, da kaže da sam ja lijepa da bih ja znala da sam lijepa. Ja sam samouvjerena, samim tim sam sebi lijepa. I hvala mojim roditeljima što su mi dali svojim genima sve što su mi dali, i hvala Bogu što sam zdrava i što imam mozak.
Vezano za ovu temu - ispravka. Nisu u pitanju samo kobile od skoro 30 godina, nego i one od 40. Imam rodicu od 38 godina, ima troje djece, najstariji sin joj pohađa srednju školu. Svaki dan stavi 4373563 profilnih slika sa obaveznim opisima kako je sretna i lijepa i kako je bitna unutrašnja ljepota, iako je na sve i jednoj u kupaćem kostimu, govori kako je zgodna (nekada je bila manekenka), a njene drugarice joj ostavljaju komplimente kako je prezgodna i kako ne mogu da vjeruju da ima troje djece i 38 godina. Drugarice, usukana si i vidi se da imaš toliko godina. Pečeš se u solariju, imaš silikone, napisane obrve, umetke u kosi i samo sjediš kući i klikaš po Facebooku. Nije završila fakultet, a koliko se slika i priča kako je lijepa mogla je nešto i pročitati, pa možda nešto i završiti. Ubija me ta nedoraslost i potreba da joj se kaže da je lijepa da bi, očito u to povjerovala. Najjače su mi izjave da je samouvjerena i da joj ne treba pažnja. Da, zato stavlja slike na kojima je u bikiniju od kojeg je donji dio tanga. Odlično.
A još je bolje kad kažu : "Pa šta, ja samo volim da se slikam". Pa uslikaj se onda sa prijateljima i porodicom, nemoj biti gola i nekad možeš imati i bad day. To bi već bila prirodna, prihvatljiva i iskrena slika, a ne ona na kojoj si napečena, kao nomakeup ili šta već, a kraj tebe svi ko grobovi. Nema veze, bitno je da si se ti napičila. Nerviram se.

I dosta mi je više Charlieja. Svi imaju nešto da kažu. Bilo da si musliman ili nisi, drži se svoga u svoja 4 zida. Ako si musliman, vjeruj da će svakoga ko ismijava nekoga kazniti Bog, nemoj izigravati Boga i ići pucati po narodu. Nerviram se.

Kad smo kod Islama, dosta mi je i ovih licemjernih koji uzmu od Islama šta im se sviđa, a prvi komentarišu druge. Znaš, ona ne pije i ne jede svinjetinu jer je muslimanka, ali zato je već 6/7 puta raširila noge različitim momcima prije braka, a nerijetko hoda ko zna koju godinu za redom sa nekim Markom ili Ivanom. Ili ona ne pije za ramazan, ali se prvu subotu poslije toga oleši, ili on ide na džumu, ali se zato subotom oduzme . Radi šta hoćeš, ali ne komentariši onda druge pička ti materina. Nerviram se.

Mlada sam, a osuđena sam da se ponašam kao baba. Kažu mi da izađem subotom. A gdje da izađem u ovom selu? Imam 3 kafića gdje mogu izaći. U jednom su narodnjaci. To ne slušam ne dao mi dragi Bog. U drugom je kao neki "šćelo je biti rock". Hajd' neka se to i naziva nekim rockom, ali pobogu je li EKV ima samo pjesmu "Krug"? Je li Depeche Mode ima samo "It's no good" i moraju li sve te pjesme koje se svake subote vrte u krug UVIJEK IĆI ISTIM REDOSLIJEDOM?!?! Treće mjesto je mjesto koje kao služi za ples (možeš misliti) i sluša se neko sranje bez teksta i ritma, koje samo lupa jedno te isto. I očekuje se od nekoga da pleše uz to na prolazu 10 sa 15 cm dok te konobar svaki put udari tacnom kad prođe ili ti gurne smrdljivi pazuh u nos. Možda i možeš ako se napiješ. Ali ja ne pijem. Ja sam izazila u Boeme u srednjoj školi. Da, bili su puni seljaka i noževa, ali ja sam bila sretna. Izašla bih u 10 i do 3 bih plesala dok mi samo gaće ne bi ostale suhe. Gdje je nestao jedan kafić sa tom vrstom muzike Beyonce, Usher, Ricky Martin... Da me neko pogrešno ne shvati, ja sam muzički obrazovana, odrasla sam svirajući Mozarta i Bacha, tata mi je slušao rock, blues i jazz, znam šta je kvalitetna muzika, ali dajte glavnom gradu jedne države po jedan barem kafić sa različitim vrstama muzike, pa neka svako sebi probere gdje mu se sviđa. Zar je to toliki problem? Kad mi već ne date koncerte Metallice, Musea i Lennyja pa moram sama da ih finansiram i idem preko granice za ta live iskustva, dajte mi barem ovo jebem vam sve. Nerviram se.

Mislim da postoje 3 vrste ljude. Oni koji svjesno uzmu sa police roze naočale, oni koji su spavali dubokim snom pa im neko ugradio roza sočiva i oni koji vide svijet onakav kakav je. Neko naočale naposlijetku skine pa vidi stvarnu sliku, prepadne se, pa ih vraća s vremena na vrijeme. Ovi sa sočivima žive u zabludi čitav život, a ovi treći su prozvani hejterima jer vide stvari kakvim jesu i ne želi da posegnu za naočalama roze boje.

E pa ja sam onda hejter.


Stariji postovi

Čekajući...
<< 08/2020 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI LINKOVI

"Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, a još čudnije kako nam baš to malo nedostaje" - Ivo Andrić

"Humoristi su ljudi koji nasmijavaju druge dok pod maskom svog smijeha često skrivaju nego svoje tužno lice" - Anton Pavlovič - Čehov

"Ljubav ne pokazujemo tako da ljubljenu osobu gledamo u oči, nego da zajedno sa njom gledamo u istom smjeru" - Antoine de Saint - Exupery

"Život prihvaćamo bezuvjetno. Većina ljudi traži sreću pod određenim uvjetima. Ali sreću možemo osjetiti jedino kad ne postavljamo uvjete" - Arthur Rubinstein


"Biti zaljubljen, ne znači nužno i voljeti. Biti zaljubljen je određeno stanje, voljeti je čin. Stanje podnosimo, za čin se odlučujemo" - Denis de Rougemont

"Nema ljepše nade od one što je nikla iz tuge, i nema ljepših snova od onih što ih rađa bol" - Ivan Cankar

"Suze mi teku od smijeha, ako se prestanem smijati, ostaće smao suze" - Meša Selimović

E evo nešto o meni...
MOJI FAVORITI
Bojis li se mraka
Princ of Perversia
izlog jeftinih mladića
God knows I've tried
Djevojka u mojim ustima
Mhm A-ha Oh Yeah Da-da
INSPIRED BY INSPIRATION
Bring the system down
The meaning of life
Mjesečevi Prsti
Nikad ne reci dvaput
Silent
Pogresan korak
mentalne kontemplacije neprilagođene hanume.
mama
shizika
Prohujalo s vihorom
•●NedoSanjani Snovi Moje Mladosti●•
naposletku
Te he echado de menos
La vie en rose
KALEIDOSKOP
Magnolija
Sevdah Paule Horvat2
Zveckanje klikera
Modni blog jedne tinejdžerke
Joie de Vivre
Vegetarijanski recepti
Prirodna kozmetika
Soba s pogledom
Nešto kao dnevnik....samo neredovitije :)
tajna je u meni skrivena
Još jedan krug na mom vrtuljku
Sve u vezi make-upa, zdravlja i mode :)
Let Blesavog Leptira
My life before and after him...
Zivot u okruzenju misli
svasta zanimljivo
obicna zena u svijetu cuda
Osoba A
Prodavnica snova
Tamo negde sa vetrom ide i dusa...
Da ti kažem...
Potpisujem da dovoljno sam luda...
Frenetično smirena
Neko je rekao ...
Turbo Parmak
Razne zanimljivosti
Stara prica, iste uloge, vec dobro poznati kraj...
Without guilt, inhibition or phoniness
više...

BROJAČ POSJETA
174474

Powered by Blogger.ba